U današnje doba često čitamo i čujemo riječ kriza; postala je glavni naslov. Raspravlja se o intelektualnoj i moralnoj krizi; krizi društva; krizi demokracije, krizi Crkve, pa čak i brzom propadanju Zapadne civilizacije. Neki od nas ovu zabrinutost mogu smatrati alarmističkom i previše pesimističnom, ali imajući na umu trenutačnu situaciju, koja je prilično zabrinjavajuća, jednostavno ne možemo ignorirati činjenice. Pretvarati se da one ne postoje ne mijenja ništa, ne mijenja istinu. A opet, neki kao da radije zatvaraju oči i nastavljaju ravnodušno živjeti, kao da se ništa ne događa ili čak suprotno, kao optimisti — kao što to čine vječiti progresivci — žaleći se da smo zaostali i da trebamo gurati naprijed kako bismo postigli napredak.
Kao što je ugledni C.S. Lewis rekao, svi mi želimo napredak, ali naravno, problem je u tome što se ne slažemo sa smjerom; mi, kršćanski konzervativci, mislimo da društvo ide krivim putem i najprogresivnija stvar koju valja učiniti jest vratiti se natrag. Uostalom, sam konzervatizam je nastao kao reakcija, kao skepticizam prema viziji koju je obećavao progresivizam. Konzervativci su vođeni poznatim iskustvima, npr. poviješću, zato su skloni biti pesimistima; u međuvremenu, progresivci su usredotočeni na nepoznato i neiskušano. Gledajući to na ovaj način, možemo shvatiti da se ne radi o novoj dilemi, ili novoj krizi, čak i ako se čini takvom.
Postoje dva načina gledanja na ovo; ili je ideologija progresivizma u krizi, kao što vjeruju liberalni konzervativci, ili je, kao što vjeruju tradicionalni konzervativci, sam progresivizam uzrok krize. Prvi, koji vjeruju u njegovo proročanstvo mogli bi danas gledati u nevjerici; dok potonji, koji su od samog početka bili skeptični, nisu previše iznenađeni. Konzervativci, osobito kršćanski konzervativci, znaju da je društveno-politička kriza s kojom se suočavamo posljedica krivih ideja, a prije svega posljedica iskrivljene antropološke i teološke vizije koja nas je dovela na krivi put.
Nije slučajno što je još od Francuske revolucije Zapadni svijet svjedočio usponu koncepta ideologije koja je zamijenila koncept Logosa — istine. Ona je inherentno odbacila kršćanstvo u ime kulta Znanosti i Razuma. To je jedan od mnogih razloga zašto je kontroverzni španjolski katolički integralist Félix Sardà y Salvany klasificirao liberalizam kao grijeh. [Danas bi njegove tvrdnje možda zvučale radikalno, a njegova rješenja još i više, s kojima se svakako ne slažem.] Svejedno, ima neke istine u tome — barem simbolički, kao definicija za progresivni liberalizam. Povjesničari ideja poput Sir Larryja Siedentopa i Erica Nelsona pisali su o ovom pitanju i zaključili da podrijetlo liberalizma, bez obzira koliko danas to izgledalo iznenađujuće ili ironično, potječe iz teološke kršćanske ideje. Ta je ideja bila pelagijanizam, drevna hereza koja je poricala koncept Iskonskog grijeha i time nijekala ljudsku potrebnu za Božjom milošću kako bi postigli spasenje.
Neslaganje oko ljudske prirode bilo je temeljno čak i tada, baš kao što je bilo i tijekom uspona progresivaca i nastavlja biti isto i danas. Ne samo da su odbacili kršćanski pogled na ljudsku prirodu, već i prirodni zakon. Općenito govoreći, liberali, baš kao i pelagijanci i većina materijalista, drže optimistično stajalište smatrajući ljudsku prirodu inherentno dobrom, vjerujući da se ona može razvijati i napredovati. Iz takve perspektive to se naziva herezom, ne zato što je u potpunosti pogrešno, već zato što je djelomično istinito te stoga nudi pogrešna rješenja.
Konzervativci se vođeni istinom kršćanstva i povijesti nisu složili s ovom starom novotarijom, znajući da je kriza prirodno stanje čovjeka i bez nadnaravne pomoći, te da je napredak ljudske prirode, ako takva stvar uopće postoji, vrlo spor i ograničen. No, ove su istine, uz kršćanstvo, odbačene. I tako su na početku dekristijanizacije rođeni kult Čovjeka i kult Države. To je kasnije evoluiralo u dehumanizirajuće ideologije poput kulta klase, rase i nacije. O vezi ovog pitanja važno je spomenuti opaske njemačkog pape Benedikta XVI. Tijekom jednog od njegovih govora, naglasio je da od ovog nasilnog procesa kontinuirane dekristijanizacije Zapad ide prema prekretnici, koja ubrzano vodi prema dehelenizaciji kulture i misli.
Posljedice ove radikalne promjene počele su pokazivati svoje plodove. Danas ima različite nazive, oznake i definicije, poput “budnosti” i “kulture otkazivanja”, no jednu je od najzanimljivijih definicija skovao sam papa emeritus. On ju je kategorizirao kao “diktaturu relativizma” — tiransku i antiintelektualnu ideologiju koja prema njegovom mišljenju “ne priznaje ništa kao konačno i čiji se krajnji cilj sastoji isključivo od ega i želja”. To je ono što bismo nazvali poluistinama ili ono što često čujemo kao “moja istina” ili “tvoja istina”.
Zapadni progresivni mislioci, kao i njihovi sljedbenici, tijekom moderne povijesti ne shvaćaju da se gubitkom vjere prije ili kasnije gubi i razum. Prevladavajuće progresivno intelektualno uvjerenje elite prestalo je vjerovati da takvo što postoji. Ironično, za postmoderni progresivizam, ovo je postala ne samo “nova istina”, već je doseglo revnu razinu neupitne ortodoksije. Inače, ako se ne slažete, automatski ste ekskomunicirani i osuđeni kao ekstremist, autoritarac, neofašist i sl. Situacija je došla do apsurda. Postala je tragikomična. Postoji pregršt takvih primjera, ali spomenut ću samo neke. Mainstream mediji i razni utjecajni progresivni intelektualci pokušali su otkazati liberalne konzervativce poput dr. Jordana Petersona, smatrajući ga krajnjom desnicom. Također vrijedi spomenuti zabrinjavajući slučaj Paivi Rasanen, bivše finske ministrice unutarnjih poslova i demokršćanke, koja je optužena za “homofobiju” zbog svog ortodoksnog katoličkog pogleda na seksualnost i brak.
I naposljetku, tu je slučaj EU, koja je izvorno utemeljena na demokršćanskim načelima, ali se od njih u potpunosti odvojila, koja je objavila dokumente u kojima poziva na izbjegavanje spominjanja kršćanskih blagdana njihovim imenom, budući da bi riječi poput Božića mogle uvrijediti manjine. Ljepilo, Logos, koje je držalo naš rasuđivanje i zdravi razum, brzo slabi. Postalo je evidentno da liberalizam, bez kršćanstva i njegove etike, postaje tiranski.
Društvo bez istine postaje besmisleno. Ta čovjeka takvo duhovno i psihološko stanje — stanje besmislenosti, polako postaje nepodnošljivo. Zbog toga takve ideologije, koje čovjeka promatraju samo s naturalističkog i materijalističkog stajališta, u konačnici stvaraju destruktivne ideologije i kulture koje uništavaju civilizacije; unakazuju i dehumaniziraju ljude. Obećavajući raj na Zemlji, oni Zemlju pretvaraju u stanje pakla. Kulminaciji toga svjedočili smo tijekom 20. stoljeća — marksizam, nacizam i fašizam — koji su nusproizvodi progresivizma. A to je i korijen problema progresivizma. Zadržavajući sekularizirano pelagijsko gledište, on niječe povijesnu istinu ljudske prirode i njezina stvoritelja, odbacuje istinu, mudrost povijesti i tradiciju.
Trenutačna situacija je daleko od dobre, ali tako dugo dok imamo vjere i prihvaćamo istinu, nema razloga za očajavanje. Naša je dužnost biti sol i svjetlo ovog svijeta (Matej 5:13-16). Zaključujem ovo kratko razmišljanje proročanskim citatom T.S. Eliota:
Svijet pokušava eksperimentirati s pokušajem formiranja civiliziranog, ali nekršćanskog mentaliteta. Taj eksperiment neće uspjeti, ali mi moramo biti vrlo strpljivi u čekanju njegovog kraha; u međuvremenu iskoristiti vrijeme; tako da se vjera može sačuvati živom tijekom mračnih doba koja su pred nama; obnoviti i ponovno izgraditi civilizaciju te spasiti Svijet od samoubojstva.
Albert Bikaj je politički znanstvenik te osnivač i urednik kulturnog časopisa Kallnori.org i potpredsjednik Konzervativne mladeži Europe.
