44-dogišnji Jeroen van Maanen voli krave. Prozorska daska u njegovoj kuhinji u nizozemskom selu prenatrpana je trofejima koje je osvojio za svoje nagrađivane krave. “Imam puno više od ovoga”, objašnjava. “Ove su samo iz posljednjih godina, 2017., 18. i 19.”
Van Maanen je uzgajivač goveda i mlijeka koji se radikalizirao zbog suzbijanja onečišćenja dušikom koje je predložila njegova vlada. Prolazimo kroz njegovu staju. “Muzemo oko 130 krava. Ponekad mi djeca pomažu, ali sam se prije pet godina razveo pa oni većinu vremena žive u selu.” Van Maanen kaže da je rođen da bude poljoprivrednik. “Bio sam vrlo sramežljiv dječak sve do svoje 12 ili 14 godine. A jedini razlog zašto sam počeo pričati je bio taj da mogu pričati o kravama.”
U isto vrijeme, kaže Van Maanen, “To nije lagan život. Postoji mnogo negativnih stvari. U prošlosti ste se bavili poljoprivrednom samo radi visokih rezultata.”
Vrativši se u staju, Van Maanen je rekao: “Sad postoje zahtjevi za okoliš ili za vladu. Svake godine ih je sve više. A to povećava vaše troškove. Govore da potrošač to želi, ali potrošač to ne plaća. Cijene na policama su iste. Ljudi govore da žele male obiteljske farme. Oni govore: ‘Farme postaju prevelike’. Pa, imali smo je*eni sustav koji ih je učinio većima.”
Nastavio je: “Znate, farmer nije farmer radi novca. To je način života. Tako dugo dok ima ljudi na zemlji, oni trebaju hranu. Za to su nam potrebni farmeri. To je vrlo odgovoran posao. I mislim da svaki farmer na cijelom svijetu radi najbolje što može, ali to se više ne cijeni. Ljudi zapravo više ne razumiju niti ne poštuju farmere.”
Rekao sam Rabbingeu ono što je Van Maanen rekao. “Poljoprivreda nije samo posao”, naglasio je Rabbinge. “To je način života. A ako to oduzmete, vi oduzimate puno motivacije za život. Zbog toga vidite sve više farmera koji se ubijaju.” Doista, istraživači otkrivaju sve veće stope samoubojstva poljoprivrednika u Europi, Australiji, SAD-u i Indiji u onome što izgleda kao globalni fenomen.
Čelnica Stranke poljoprivrednika-građana Caroline van der Plas i drugi zagovornici poljoprivrednika vjeruju da pritisak na suzbijanje poljoprivrede ne dolazi samo od nacionalnih vlada. Rekla je da su mnogi pod utjecajem Svjetskog ekonomskog foruma, koji ugošćuje čuvenu godišnju konferenciju u švicarskom Davosu za čelnike država, istraživače think-tankova i environmentaliste.
I kanadski i nizozemski premijeri uživaju u bliskim vezama sa Svjetskim ekonomskim forumom. Šef WEF-a Klaus Schwab je 2017. godine rekao, “mi prodiremo u kabinete” vlada, osobito ističući kanadskog premijera Justina Trudeaua. “Bio sam na prijemu premijera Justina Trudeaua i znam da polovicu njegovog kabineta ili čak više od polovice zapravo čine [WEF-ovi] Mladi globalni lideri. Godine 2021., WEF je najavio da će Nizozemska biti domaćin Globalnog koordinacijskog tajništva WEF-ovih Hubova za inovacije u hrani.
Ali ne radi se toliko o tome da je WEF lutkar u pozadini suzbijanja nizozemske i kanadske vlade koliko o tome što su sva tri pod utjecajem environmentalističkih skupina koje djeluju pod utjecajem dogme oskudice, uključujući agroekologiju, vrstu organskog uzgoja.
Osnivački dokument WEF-a kao inspiraciju navodi utjecajno izvješće iz 1972. godine koje je naručio Rimski klub, “Granice rasta”, u kojem se tvrdilo da će do 2012. godine svijet ostati bez srebra, žive i volframa te doživjeti pad prihoda po glavi stanovnika do 2020. godine. Prošle godine WEF je objavio članak u kojem se tvrdi: “Kroz prirodne procese i izbjegavanjem kemikalija kao što su pesticidi i umjetna gnojiva, agroekologija smanjuje štetnost proizvodnje hrane za okoliš dok stabilizira prinose.”
Pitao sam Rabbingea jesu li stručnjaci bili pod utjecajem britanskog ekonomista iz 18. stoljeća Thomasa Malthusa, koji je pogrešno predvidio da su ljudi osuđeni na povremenu prenaseljenost i gladovanje. “Malthus je bio jedan od prvih ekonomista koji je ekstrapolirao svoje modele”, rekao je. “On je zanemario negativne povratne informacije [npr. niži prinosi, neuspjeh usjeva] koji se uvijek događaju. Ista stvar je s Rimskim klubom koji je 1972. godine objavio “Granice rasta”. Oni su eliminirali negativne povratne informacije. Ali te negativne povratne informacije postoje i rezultiraju inovacijama koje dozvoljavaju veće izlazne rezultate i manje inputa.”
Rabbinge je organsku poljoprivredu nazvao “religijom”. Zagovornici se protive kemijskim gnojivima jer, kažu, predstavljaju opasnost za žive sustave. To je filozofija Rudolfa Steinera stara 100 godina. “Kao rezultat zabrane sintetičkih gnojiva u Šri Lanki došlo je do smanjenja prinosa između 30 i 50% što je stvorilo nestašicu hrane”, rekao je Rabbinge. “Ljudi govore da bismo trebali biti bez kemijskih gnojiva, ali kad bismo to učinili na svjetskoj razini, tada bismo mogli održavati samo dvije ili tri, a ne 8 ili deset milijardi koje očekujemo do 2050. godine. Dakle, oni stvaraju situaciju kronične gladi.”
Zagubljena konkretnost i maltuzijanski pesimizam su tako dvije strane istog novčića. “Prije nekoliko desetljeća simulirali smo prinose od 11 do 12 tona pšenice po hektaru”, rekao je Rabbinge. “U to vrijeme iznosili su manje od pet. Ljudi su govorili da je postizanje tako visokih prinosa smiješno. Pa, danas oni iznose između 10 i 11.” Zagubljena konkretnost usmjerava kreatore politika prema onome što oni mogu učiniti, smanjiti onečišćenje, a ne prema onome što poljoprivrednici mogu učiniti, povećati prinose uz smanjenje inputa.
Agroekologija pruža zeleno pokriće za ono što je u konačnici filozofija neprijateljstva prema inovacijama i rastu. “Zagovornici organskog uzgoja protive se znanstveno utemeljenoj poljoprivredi, vanjskim inputima i visokoproduktivnoj poljoprivredi”, rekao je Rabbinge. “Oni govore da s niskom produktivnošću mogu nahraniti svijet, što je naravno nemoguće. Govore i da ima previše ljudi. Ali ako želite smanjiti stanovništvo, najbolji način nije represija, već stimuliranjem rasta kako bi oba roditelja imala prihod dovoljan da se prehrane i pošalju svoju djecu u školu. Ako to učinite, vidjet ćete da se stanovništvo odmah smanjuje.”
Maltuzijanska ideologija i zagubljena konkretnost mogući su samo zato što elite, od čelnika država do vladinih ministara, provode mnoge dane svake godine jet-setirajući diljem svijeta kako bi držali govore na konferencijama u mjestima poput Davos i Aspena, a provode malo ili nimalo vremena posjećujući poljoprivrednike poput Rabbingea i Van Maanena. Kad bi to činili, ne samo da bi stekli veću empatiju, već bi uvidjeli da dobra rješenja stoje pred njima.
“Da vam dam tipičan primjer”, rekao je Rabbinge, “poljoprivrednici koji bi željeli smanjiti onečišćenje amonijakom znaju da se tekuća komponenta balege može odvojiti od strukturnog materijala kao što je slama. Ako ih odvojite unutar dva sata, možete izbjeći stvaranje amonijaka. No, to je zakonom zabranjeno jer je gnojivo životinjskog podrijetla i povećava rizik od bolesti. Ali poljoprivrednici mogu spriječiti taj rizik. I tako kreatori politika, odvojeni od stvarnosti, govore da znaju bolje od poljoprivrednika što im je činiti i prema njima se ponašaju kao prema djeci. Vlada nema empatije prema zajednici poljoprivrednika.”
Poljoprivrednici uzvraćaju udarac
Unutar nekoliko tjedana prosvjeda poljoprivrednika, potpora javnosti okrenula se u njihovu korist. Nizozemski građani iskazali su svoju solidarnost s poljoprivrednicima tako što naopačke vijore nacionalnu zastavu i mašu crvenim maramama kakve su u prošlosti nosile nizozemske zemljoradnice.
Ankete pokazuju da bi, kad bi izbori bili održani danas, Stranka poljoprivrednika-građana s jednog mjesta skočila na 20 mjesta u parlamentu, dok bi vladajuća stranka, liberalno-konzervativna stranka ili VVD, s 34 mjesta pala na 21. “Bili bismo druga najveća stranka u Nizozemskoj”, rekla je Van der Plas. “To nisam mogla ni zamisliti prošle godine kad sam izglasana u parlament, da će se sve ovo dogoditi tako brzo.”
Pitao sam Van Maanena kako se osjećao kad je vidio toliku podršku javnosti poljoprivrednicima. “Bilo je sjajno”, rekao je. “Mogli ste ići pješke, mogli ste ići autocestom, mogli ste ići na plažu, i bilo je podrške. Nisam nostalgičan, ali osjećao sam se poput američkih ili kanadskih vojnika na kraju rata, znate? Posvuda je bilo ljudi koji su mahali i dizali svoje palčeve. Nitko zapravo nije znao zašto smo tamo. Ali svi su mogli osjetiti taj osjećaj.”
Pitao sam Van der Plas ako osjeća je li njezina stranka spremna vladati. “Spremni smo”, rekla je. “Mi gradimo našu stranku od trenutak kad smo izglasani u parlament. Ali kad ste najveći? Da vidimo hoće li se to dogoditi. Kad bi bili izbori, a mi bili najveća stranka, to bi značilo da bih bila kandidat za premijera. Stvarno je ludo ovo što govorim. Pomislim, ‘Jesam li spremna za to? Jesam li spremna voditi tako veliku stranku sa svime što ide uz to? Sve ljude koje trebaš zaposliti?’ Da, to me čini pomalo nervoznom. Mogu to reći.”
Van der Plas je rekla da bi radila na smanjenju djelokruga rada EU. “Voljela bih da se EU vrati onome što je bila pri nastanku. Suradnja između nekoliko država u trgovini i transportu i ekonomiji. Sad je prevelika. Mi smo suverena država. Ograničimo je na trgovinu i ekonomiju. I, rekla bih, napustimo Svjetski ekonomski forum. Imamo EU. Mi već imamo 27 zemalja s kojima možemo surađivati. Zašto su nam potrebni svi ti izvršni direktori i globalni lideri i mladi profesionalci? O izborima koje donosimo u vezi klime, dušika ili imigracije treba raspravljati u parlamentu, a ne na Svjetskom ekonomskom forumu.”
Krajem srpnja, predstavnici vlade i poljoprivrednih organizacija zamolili su bivšeg vladinog ministra, Johana Remkesa, da posreduje pregovorima. Prošli petak su se prvi put sreli.
Nizozemski premijer Mark Rutte se ispričao zbog objavljivanja sad već zloglasne karte rekavši: “Komunikaciju treba poboljšati.” Ali odbio je odustati od vladinog cilja smanjenja onečišćenja dušikom za 50% do 2030. godine.
Kao odgovor na to, radikalni su poljoprivrednici obećali još više prosvjeda. “Možete se pripremiti za najžešće prosvjede koje je FDF (Obrambena fronta poljoprivrednika) ikad proveo”, upozorio je vođa organizacije. “Mi ćemo definitivno pojačati svoja nastojanja.” Tog istog dana policija je uhitila čovjeka optuženog da je bacio otpad koji je sadržavao azbest i zapalio ga.
Izgubljena u čitavoj drami je činjenica da Nizozemska ostaje model za svijet ne samo u proizvodnji hrane, već i u smanjenu onečišćenja.
Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.
