Eko-rat protiv nuklearne energije u srcu je katastrofalne njemačke energetske krize.
Dana 17. prosinca 1938. godine, kemičari Otto Hahn i Fritz Strassmann otkrili su nuklearnu fisiju na Institutu Cara Wilhelma u Berlinu. Dana 16. srpnja 1945. godine, američki su znanstvenici, nadovezujući se na Hahnova istraživanja u sklopu Projekta Manhattan, detonirali prvo nuklearno oružje u Jornada del Muerto, saveznoj državi Novi Meksiko. U manje od desetljeća, nuklearno doba postalo je stvarnost. Do 1958. godine, u pogon je puštena prva svjetska nuklearna elektrana u Shippingportu, Pennsylvaniji.
U tom se trenutku činilo da je svijet spreman za ulazak u novo doba energetskog obilja — u potpunosti potaknuto ovim nevjerojatnim novim izvorom energije. Bio je to trenutak kad se činilo da znanost vodi prema naprijed, prema prosperitetnijoj, tehnološki naprednoj budućnosti, nesputanoj propalim političkim ideologijama iz prošlosti. Američki sociolog Daniel Bell čak je u istoimenoj knjizi, objavljenoj 1960. godine, najavio “kraj ideologije”.
Bell i drugi nisu mogli biti više u krivu. Nove ideologije jednostavno su zauzele mjesto starih. Kasnih 1960-ih, diljem Zapada pojavili su se novi politički pokreti, uglavnom predvođeni studentima. Oni su počeli dovoditi u pitanje dobitke tehnološkog napretka, autoritet znanosti i čovjekovu težnju da ovlada prirodom. I gotovo su se uvijek agresivno protivili modernim izvorima proizvodnje energije, od fosilnih goriva do nuklearne energije. Ovi novi društveni pokreti kulminirali su formiranjem europskih zelenih stranaka.
Zeleni je pokret više nego igdje drugdje uzeo maha u Njemačkoj. Potaknut kombinacijom buržoaske dosade i osjećaja krivnje zbog zločina u Drugom svjetskom ratu, njemački zeleni pokret okrenuo se protiv modernog tehnološkog društva. Naročito je bio neprijateljski raspoložen prema industrijskoj proizvodnji energije. I dok bi mnogi danas tu generaciju iz 1960-ih mogli odbaciti kao obične hipije, oni su uspjeli zadati značajan udarac njemačkom povjerenju u industriju i znanost.
U Njemačkoj i danas rade tri nuklearne elektrane. No, one su izgrađene 1960-ih i 1970-ih godina. I one bi se trebale zatvoriti do kraja ove godine. Iako je zaokret Berlina protiv nuklearne energije u početku možda bio potaknut zelenom ideologijom, to je općenito bilo dvostranačko političko nastojanje. Vladajuća koalicija Zelenih i socijaldemokrata zalagala se protiv nuklearne energije 1990-ih, prije nego što je kancelarka Angela Merkel konačno 2011. godine objavila da će se do 2022. godine zatvoriti sve nuklearne elektrane.
Naravno, kao što je gore navedeno, nije samo nuklearna energija ono što je pod ideološkim napadom u Njemačkoj. Ugljen i plin također su bili na udaru. Kao rezultat toga, tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, Njemačka se obvezala ukinuti svu domaću proizvodnju nuklearne energije i energije iz fosilnih goriva. No, budući da potražnja za energijom nije nestala, Njemačka je bila prisiljena okrenuti se vanjskom svijetu za opskrbu potrebnim fosilnim gorivima. Kao što sad cijeli svijet zna, Njemačka se naposljetku uglavnom oslanjala na Rusiju.
Veliki problem s ovom strategijom je taj što je ovisila o dobrim odnosima s Moskvom. To više nije slučaj nakon ruske invazije na Ukrajinu. I tako je ovog trenutka, s Rusijom koja smanjuje svoju opskrbu plinom Njemačkoj, njemačka energetska strategija u totalnom rasulu. Vlada se sada suočava s ozbiljnom mogućnošću uvođenja racioniranja energije ove zime.
A opet, usprkos prijetećoj katastrofi, Berlin još uvijek odbija priznati ovu novu stvarnost. Čak i dok pozivi za produljenje roka trajanja posljednjih njemačkih nuklearnih elektrana postaju sve glasniji, vlada do ovog trenutka nije promijenila kurs. Vlada bi, čini se, radije lagala svom narodu nego se suočila s ovom katastrofalnom pogreškom.
Na primjer, Zeleni vicekancelar Robert Habeck je tvrdio da bi održavanje nuklearnih elektrana na životu malo doprinijelo rješavanju problema uzrokovanih mogućim nedostatkom plina. To nije istina. Njemačka trenutačno koristi više prirodnog plina za proizvodnju električne energije nego prethodnih godina, a sada koristi rezerve koje će vjerojatno biti od presudne važnosti za kućanstva i industriju tijekom zime. Držanje otvorenih nuklearnih elektrana bi očito pomoglo pokrivanju ovog manjka.
Ali to nije bitno, kažu Zeleni u njemačkoj vladi. Oni tvrde da su njemačke nuklearne elektrane u lošem stanju i da nemaju pristup gorivim šipkama koje su im potrebne za nastavak proizvodnje energije. Ponovno, ništa od svega ovoga nije točno. Američki proizvođač nuklearnog goriva Westinghouse rekao je da bi mogao isporučiti nove gorive šipke do kraja 2022. godine. A jedan od glavnih njemačkih dobavljača industrijskih ispitivanja i certificiranja, TUEV, rekao je da su “[nuklearne] elektrane u tehnički izvrsnom stanju” i mogle bi nastaviti s radom ako vlada pristane produžiti njihov životni vijek.
Ideološka tvrdoglavost njemačke vlade imat će ozbiljnih posljedica za njemačku javnost, osobito za one najsiromašnije. Samo prošli tjedan, dobavljači energije su obavijestili svoje kupce o nevjerojatnim poskupljenjima koja im spremaju. Jedna se njemačka umirovljenica rasplakala nakon što je saznala da će njezin budući mjesečni račun za plin sam pojesti više od polovice njezine mirovine. Prema nekim izvješćima, neki ljudi kradu i ilegalno cijepaju drva iz straha od nadolazeće zime.
U međuvremenu, njemačke kompanije se spremaju za masovna otpuštanja. Neki čak razmišljaju o premještanju industrijske proizvodnje iz Njemačke, što će dodatno potkopati ono što je ostalo od nekoć hvaljenog njemačkog proizvodnog sektora.
Njemačka na mnogo načina još uvijek živi od svoje reputacije ekonomske i znanstvene sile iz 19. stoljeća. Ali taj je ugled temeljito narušen usponom zelene ideologije, od 1970-ih nadalje.
Ovo nije ništa manje od tragedije. Njemačka je svojedobno bila u poziciji podržati svoje ljude i svoje industrije obilnim zalihama domaće energije. No, njezini su političari, zahvaćeni antimodernim zelenim razmišljanjem, umjesto toga krenuli putem pada. Još uvijek imaju priliku napraviti prijeko potreban preokret. Ali vrijeme ističe.
Ralph Schoellhammer je docent ekonomije i političkih znanosti na Sveučilištu Webster u Beču.
