Korisnici društvenih medija ismijali su nedavni Scientific American dokumentarac u kojem se tvrdi da je “prije kasnog 18. stoljeća Zapadna znanost priznavala samo jedan spol — muški” i da je “dvospolni model uglavnom služio za jačanje rodnih i rasnih podjela”.
Tvrdnja da žene nisu postojale sve do 18. stoljeća je apsurdna i također se podučava u učionicama na najnaprednijim, kao i najosnovnijim razinama. Poput kritičke teorije rase, temelji se na akademskim radovima koji su postojano dobivali utjecaj tijekom posljednja tri desetljeća, dok je malo onih izvan akademske zajednice primijetilo normalizaciju njihove prisutnosti.
Sad na Johns Hopkinsu možete pronaći predavanje o “Rodnoj binarnosti i Američkom carstvu” koje tvrdi da je “spolna i rodna binarnost proizašla iz kolonijalizma i državnog uređenja u Americi, a naročito putem američkog imperijalizma”, dok PBS govori školskim učenicima da su “gotovo na svakom kontinentu i tijekom cijele zabilježene povijesti, uspješne kulture prepoznavale, štovale i integrirale više od dva spola”.
Ovaj povijesni revizionizam nije izoliran samo na učionice, udžbenike ili društvene medije. Antropolozi su pod pritiskom da prestanu prepoznavati tijela u grobnicama kao muška ili ženska. Povijesne osobe poput Ivane Orleanske posthumno se redefiniraju kao transrodne. Prevladavajući cilj je ponovno osmišljavanje povijesti u kojoj muškarci i žene nisu postojali sve dok ih imperijalistički zapadnjaci nisu “izmislili” kako bi potisnuli nezapadnjake koje su kolonizirali.
Transrodni povijesni revizionizam podskup je intersekcionalne revizionističke povijesti koja preokreće tradicionalni zapadnjački koncept prosvjetljenja kao dolazak novog mračnog doba koje je iznjedrilo kapitalizam, kolonijalizam i svaki mogući oblik bigotizma. Kao što Projekt 1619. lažno tvrdi da Amerika nije samo izgrađena na rasizmu, već je zapravo izmišljena kako bi poduprla kolonijalizam, druge intersekcionalne revizionističke povijesti iznose slične tvrdnje za nuklearnu obitelj, srednju klasu, slobodno poduzetništvo, muškarce i žene i sve ostale norme koje žele uništiti.
Intersekcionalna revizionistička povijest proizašla je iz postkolonijalnog procvata u akademiji. Za razliku od tradicionalnog marksizma, koji je pretpostavljao superiornost zapadnog svijeta i neizbježan napredak ljudske civilizacije, postkolonijalne politike identiteta oblik su marksizma koji je neprijateljski raspoložen prema zapadnoj civilizaciji i samo ideji napretka. Prihvaćen od strane islama, crnih nacionalista, La Raza akademika, feministica i seksualnih aktivista, cilj mu je ne samo poništiti zapadni projekt, već izmisliti imaginarne afričke, islamske i indijanske utopije koje su bile slobodne od kapitalizma, rasizma, nuklearne obitelji, kao i muškaraca i žena.
Porast ovih izmišljenih “wakanda” diljem akademije popraćen je kulturom otkazivanja i potpunim kolapsom čak i onih najelementarnijih standarda. Na osnovnoj razini, povijest je već ponovno napisana kako ne bi samo osudila Kolumba, Washingtona i Lincolna kao rasističke kolonijalističke zlikovce, već i kako bi ih optužila za uništenje utopija koje su bile slobodne od grijeha te kako bi ponovna izgradnja društava mračnog doba bila svrha “dekoloniziranja” Zapada.
Ona najgora rubna rasna i seksualna ludara iz 1970-ih odavno je postala akademska doktrina.
Doktrinu mračnog prosvjetiteljstva (ovaj termin na sličan način koriste neki na alt-desnici) prihvatili su crni separatisti koji su željeli vlastitu aparthejdsku državu, islamisti i njihovi suputnici poput Edwarda Saida, budući da je utrla put uskrsnuću kalifata, latino nacionalisti zbog njezinog inherentnog antiamerikanizma i seksualni aktivisti jer im je dopustila da se pretvaraju da ne postoje osnovne ljudske norme. Transrodna revizionistička povijest je moderni ekvivalent feministica 70-ih godina koje su izmišljale matrijarhate iz prošlosti koji zapravo nikad nisu postojali.
Seksualna revizionistička povijest kolonizira i iskrivljuje druge kulture kako bi promicala političku agendu. Na primjer, transrodni aktivisti tvrde da je u judaizmu bilo šest ili čak osam spolova. Postojala su i postoje samo dva spola. “Muško i žensko stvori ih” (Postanak 1:27). Slično kao i moderna medicinska znanost, židovska pravna tradicija bavila se biološkim i razvojnim abnormalnostima kao što su androginus (od grčkog androgynous) ili saris (eunuh koji je pretrpio kastraciju) koji nisu bili novi spolovi, već medicinski problemi.
Nezapadne seksualne i feminističke utopije nikad nisu postojale, a one rasne bile su noćne more. To su bila društva u kojima je odsijecanje noseva ženama bila rutina, u kojima je ropstvo bila norma i u kojima je svatko drugačiji bio istrijebljen. Raznolikost, koncept koji se koristi kako bi nasmrt zatukao Zapadnu civilizaciju, nije postojala osim u uvjetima carstva ili kao privremena nuspojava trgovine. Ona je istinski postojala samo u Americi.
Marksizam se nadao iskoristiti politiku identiteta kako bi srušio zapadne blokove moći i prepravio ih prema svojoj slici. Umjesto toga, marksizam je sveden na koaliciju između nacionalista Trećeg svijeta i seksualnih aktivista koji su prihvatili izvorni nacistički etos mračnog prosvjetiteljstva koji je pozivao na ponovno rođenje čovječanstva putem civilizacijskog uništenja prosvjetiteljstva i većeg dijela kršćanstva. To je razlog zbog kojeg su prosvjetiteljski mislioci i dalje glavne mete budnih akademika.
Intersekcionalna revizionistička povijest argument je za svijet u kojem Zapad nikad nije postojao. Najraniji socijalistički tekstovi do najnovijih tweetova Bernieja Sandersa i AOC iznose svoj argument protiv Amerike i Zapada zamišljajući izmišljene utopije budućnosti. No, intersekcionalna revizionistička povijest više ne gleda u imaginarnu budućnost, već u prošlost. Poput većine rasista i povijesnih gubitnika, ona fantazira o vraćanju izgubljenog svijeta koji nikad nije postojao.
Nicole Hannah-Jones, crna nacionalistica iza Projekta 1619, jednom je napisala pismo u kojem tvrdi da su “Afrikanci bili u Americi davno prije Kolumba ili bilo kojeg Europljanina. Razlika je u tome što su Afrikanci imali pristojnosti i poštovanja prema ljudskom životu da bi učili od Indijanaca i trgovali tehnologijom s njima.” Njoj je ovo bez ikakve sumnje stvarno kao i Projekt 1619. A akademija podučava da ne može imati antiamerički povijesni revizionizam bez povijesnog revizionizma politike identiteta i njegovih fantomskih utopija koje je Amerika navodno uništila.
Intersekcionalna revizionistička povijest miri ova dva narativa prikazujući čitavi planet kao neku vrstu idealiziranog CHAZ-a fluidnih spolova i poliamoričnih matrijarhata, slobodnog od rasizma ili koncepata vlasništva sve dok europski brodovi nisu stigli kako bi uništili te zemlje snova. Ove teorije zavjere otkrivaju da je svaku društvenu normu, uključujući čak i postojanje muškaraca i žena, izmislio europski kolonijalizam kako bi potisnuo iskonske utopije.
Akademska zajednica je počela biti vođena ovom pseudoteološkom potragom za izgubljenim Edenom koja se jednako sastoji od osuđivanja svakog elementa zapadnog društva i zamišljanja nezapadnih društava koja su sušta suprotnost. Svaka faza intersekcionalne revizionističke povijesti traži od ljudi da prihvate sve nevjerojatnije stvari. Zahtjevi transrodne revizionističke povijesti neki su od najsmješnijih, ali oni se svejedno prihvaćaju u cijelosti.
Skromni prijedlog transrodne revizionističke povijesti je “razroditi” većinu ljudske povijesti kako bi se “dekolonizirala”. A to zahtijeva pretvaranje da muškarci i žene nisu postojali sve do 18. stoljeća i osuđivanje “izuma žena” kao zavjeru zapadnog kolonijalizma protiv nezapadnih društava.
Revizionistička povijest, poput svih fantazija, preokreće stvarnost, žrtve postaju počinitelji, standardi se pretvaraju u aberacije, rijetkost se smatra uobičajenim, a grijeh se hvali kao vrlina. Nastoji iskupiti prošlost izmišljajući je nauštrb sadašnjosti. Marksizam se predstavljao kao progresivan, ali kad bi mu se pružila prilika, njegova su društva uvijek bila reakcionarne feudalne diktature.
Moderni marksizam se čak prestao pretvarati da je bilo što drugo osim reakcionarnog, žudeći za idealiziranom rasnom ili seksualnom prošlošću, a ne budućnošću. Poput islamista s kojima se udružio, više ne uništava zapadni svijet kako bi izgradio bolju budućnost, već kako bi ponovno osmislio mračnu prošlost.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
