Progresivci govore da ograničavanjem proizvodnje fosilne energije oni brane civilizaciju od klimatskih promjena, za koje kažu da uzrokuju toplinske valove, suše i poplave. Predsjednik Joe Biden i kanadski premijer Justin Trudeau odbijaju značajno povećati proizvodnju prirodnog plina kako bi pomogli energetski gladnim saveznicima u Europi. Europska komisija odbacila je plan za pomoć siromašnim državama u izgradnji tvornica umjetnog gnojiva kako bi prevladale nestašice hrane. Prošlog je tjedna Kalifornija zabranila prodaju automobila i kamiona na benzinski pogon u državi najkasnije do 2035. godine.
A opet, svaka od tih politika riskira potkopavanje civilizacije daleko više od klimatskih promjena. Europski proizvođači čelika, stakla i umjetnih gnojiva gase proizvodnju zbog visokih cijena prirodnog plina koje su rezultat nestašica. Nedostatak hrane i energije gura i bogate i siromašne nacije bliže onoj vrsti društvenih nemira koji su u srpnju srušili vladu Šri Lanke. A prošli je tjedan, samo nekoliko dana nakon što je Kalifornija zabranila vozila na benzin, državni operator elektroenergetskog sustava pozvao stanovnike da ne pune svoja električna vozila zbog visokog rizika od nestanka struje.
Klimatske promjene su stvarne i nešto što bismo trebali ograničiti koliko god je to moguće, ali ne postoji trend povećavanja učestalosti ili opsega toplinskih valova, poplave u Pakistanu su se smanjile između 1981. i 2016. godine, a suše se ne pojačavaju u ozbiljnosti ili učestalosti u Europi. Daleko su strašniji grafikoni vrtoglavog skoka cijena umjetnih gnojiva i električne energije zbog ruskog ograničavanja i sad zaustavljanja dotoka prirodnog plina u Europu.
No, nisu sve vijesti loše. Europske nacije uspješno su uskladištile značajne količine prirodnog plina i trebale bi moći grijati većinu svojih građana tijekom zime. A zakonodavno tijelo Kalifornije prošlog je tjedna izglasalo da naša posljednja nuklearna elektrana, Diablo Canyon, ostane operativna, nakon što su je prethodno pokušali zatvoriti.
No, Europa ne može u potpunosti nadomjestiti prirodni plin koji gubi iz Rusije, zemlje još uvijek ne uspijevaju proizvesti dovoljno gnojiva kako bi spriječile stotine milijuna dodatnih smrti povezanih s glađu, a Kalifornija proizvodi premalo pouzdane električne energije da bi napunila manje od 2% svojih današnjih električnih vozila i ne planira značajno proširiti proizvodnju pouzdane energije za punjenje 100% električnog voznog parka u budućnosti.
Još gore, političari, aktivisti i novinari na Zapadu pojačavaju te iste neuspjele politike, iako podrivaju vlastite deklarirane ciljeve. Greta Thunberg je prošlog mjeseca osudila nuklearnu energiju, iako zatvaranje nuklearnih elektrana u njezinoj rodnoj Švedskoj rezultira izgaranjem nafte za proizvodnju energije. Greenpeace je u Njemačkoj prošli tjedan podržao sagorijevanje više ugljena, umjesto držanja nacionalnih nuklearnih elektrana otvorenima. A Njemačka i Belgija još uvijek namjeravaju zatvoriti svoje nuklearne elektrane.
Što se tiče Kalifornije, iako je poduzela dobar korak naprijed u održavaju Diablo Canyona na mreži, to je učinila tek nakon tri godine uzastopnih nestanaka struje i rekordno visoke potrošnje električne energije. U međuvremenu, zakonodavci se tek trebaju suočiti s činjenicom da će država trebati ekvivalent 10 nuklearki veličine Diablo Canyona ako želi osigurati dovoljno struje za 30 milijuna automobila i kamiona.
Zašto je to tako? Zašto ljudi koji govore da žele spasiti civilizaciju aktivno podrivaju istu?
Zašto civilizirani ljudi potkopavaju civilizaciju
Glavni razlog zašto kreatori politika provode pro-oskudne politike je taj što oni, zajedno s većinom javnosti, vjeruju da se okoliš pogoršava, a ne poboljšava. Udio Amerikanaca koji smatraju da je stanje okoliša zadovoljavajuće ili loše porastao je između 2015. i 2022. godine s 49% na 61%. Filmovi i televizija jačaju tu percepciju. U novom filmu Davida Cronenberga “Zločini budućnosti”, industrijski otpad, poput mikroplastike, postao je toliko raširen da se ljudska tijela počinju mijenjati kako bi ga mogla jesti.
No, gotovo svaki glavni okolišni trend se zapravo poboljšava. Onečišćenje olovom, sumpornim dioksidom i dušikovim oksidom palo je između 1980. i 2018. godine za 99%, 91% i 61%, prema podacima američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA). Istina je da emisije ugljika ponovno rastu. Ali to je zato što nestašica prirodnog plina tjera nacije na spaljivanje više ugljena, koji zagađuje dvostruko više. Emisije ugljika na globalnoj razini bila su nepromijenjene tijekom posljednjeg desetljeća i u SAD-u su pale za 22% od 2005. do 2020. godine. I malo je dokaza da mikroplastika zapravo šteti ljudskom zdravlju, što je priznao i sam Cronenberg.
Zašto onda ljudi misle da stvari idu prema gore?
Djelomično zato što su mediji pristrani prema lošim vijestima i zato što se znanstvenici koji proučavaju okoliš financiraju kad veličaju probleme, a ne rješenja. Ali to ne može biti čitavo objašnjenje jer znanstvenici i novinari veličaju očiti napredak, poput smanjenja cijene solarnih panela, kad se to uklapa u njihove ideološke planove. Zašto onda naše intelektualne elite favoriziraju beznadnost i depresiju kad je u pitanju priroda?
Dio odgovora leži u moći. Plašenje ljudi jedan je od načina stjecanja kontrole nad njima. Svi se vole osjećati moćnima, naročito novinari, koji nisu previše moćni, povjerljivi ili omiljeni na društvenoj razini, u usporedbi s drugim skupinama. I, budimo iskreni: mnogi ljudi se više ne boje Boga. Međutim, sve više njih se boji Prirode.
Apokaliptični environmentalizam danas pruža psihološku utjehu sekularnim Zapadnim ljudima koji su postupno napustili tradicionalne religije. Već više od stoljeća, sociolozi i psiholozi dokumentiraju rastuće stope depresije i tjeskobe, osobito među obrazovanim, sekularnim i urbanim ljudima. Oni ukazuju na širok skup čimbenika uključujući urbanizaciju, sve veću usamljenost i pad tradicionalnih vjerskih uvjerenja.
Velik broj istraživanja otkriva da ljudi koji nemaju snažan sustav uvjerenja pate od slabijeg psihološkog blagostanja, uključujući višu razinu anksioznosti i depresije. Ljudi koji se bore s pitanjima konačnog smisla, kao što je svrha života, nesretniji su. Neki ljudi ovakvo stanje nazivaju nihilizmom, što je ideja da je život besmislen, da se ljudi malo razlikuju od drugih životinja i da nema stvarne svrhe života, osim bezumnog, instinktivnog rađanja.
Takav nihilizam je nakon Drugog svjetskog rata postajao sve utjecajniji među vodećim znanstvenicima Europe i Sjedinjenih Država. “Razum otkriva da je život bez svrhe i smisla”, primijetio je jedan povjesničar. Elite su se za odgovore obratile znanosti, no pokazalo se da je to slijepa ulica. “Znanost je jedino legitimno vježbanje intelekta”, nastavio je povjesničar, “ali to neizbježno dovodi do tehnologije i, u konačnici, do bombe” i, mogli bismo dodati, do apokaliptičnih klimatskih promjena, u pogledima elita.
Zapadne elite, čiji su se djedovi i bake osjećali krivima što su rođeni kao grješnici protiv Boga, počele su se osjećati kao da su rođeni grješnici protiv Prirode. Nietzsche je slavno tvrdio da krivnja dolazi od moćnih ljudi koji svoju volju za kažnjavanjem okreću prema unutra, kao mehanizam za smanjenje društvenog nasilja i omogućavanje miroljubivih civilizacija. Danas moćni ljudi svoju volju za kažnjavanjem okreću prema van, kao mehanizam za potkopavanje energetskih temelja civilizacije.
Zašto onda ljudi koji tvrde da najviše žele spasiti civilizaciju potkopavaju istu? Jer su sami sebe uvjerili da ona ubija Prirodu, njihovog novog boga.
Volite svoju civilizaciju
Ako najgora energetska kriza u posljednjih 50 godina nije dovoljna kako bi uzdrmala vjeru antienergetskih nihilista poput Thunberg i Greenpeacea, malo je vjerojatno da išta drugo može ili hoće. Njihovi svjetonazori, identiteti i osobni brendovi zarobljeni su u demonizaciji nuklearne energije i sakralizaciji obnovljivih izvora energije. Oni se ne mogu pokolebati od svog anticivilizacijskog fanatizma zbog straha od potkopavanja svoje baze narodne i financijske potpore.
Ali kreatore politika mora izabrati biračko tijelo koje je šire od apokaliptičnih i nihilističkih elita, a sve veća nestašica energije i hrane čini ih ranjivima. Sljedeći test njihovog dogmatizma dolazi ovog studenog, kad će glasači u SAD-u imati priliku ukoriti njihovu pro-oskudnu agendu. Drugi testovi u Europi će uslijediti ubrzo nakon toga. Vrlo vjerojatno nas čeka razdoblje značajnih političkih poremećaja, uključujući raširene prosvjede i kaos, kao odgovor na globalnu nestašicu energije i hrane, recesiju i štednju u uvjetima sve većeg javnog duga.
U takvom će okruženju mnogi na Zapadu bolje promotriti ekološke trendove i primijetiti da oni nisu ono što su zamišljali. Prirodne katastrofe, koje IPCC i svako drugo znanstveno tijelo mjeri smrtnim slučajevima i ekonomskim troškovima, postaju sve rjeđe, a ne sve češće. Čak i ako klimatske promjene pogoršaju ekstremne vremenske prilike, kao što su toplinski valovi, suše i poplave, rastuća ljudska otpornost zahvaljujući ekonomskog rastu brže napreduje, smanjujući tako smrtne slučajeve i štete, a time i ono što se računa kao katastrofa.
Uspjeh naših nastojanja u spašavanju nuklearnih elektrana diljem svijeta pokazuje put napretka. Istina je da su bile potrebne tri godine nestanka električne energije zaredom da konačno motiviraju kalifornijskog guvernera Gavina Newsoma da promjeni svoj plan o zatvaranju Diablo Canyona. No, to se dogodilo nakon uspješnog obrazovanja javnosti i zagovaranja mojih kolega i mene od 2016. godine. Sljedeći očiti zahtjev je jednostavno dodati još nuklearnih reaktora na postojeće lokacije elektrana. Na primjer, Diablo Canyon ima mjesta za još četiri.
Drugim riječima, apokaliptični environmentalisti se neće promijeniti, ali vlade i vladine politike hoće. U kontekstu visokih cijena energije, visokih kamatnih stopa i potrebe za rezanjem javne potrošnje, kreatori politika bit će prisiljeni smanjiti goleme subvencije koje se daju za obnovljive izvore energije i sniziti cijene energije većom uporabom prirodnog plina i nuklearne energije. A afričke vlade će povećati proizvodnju fosilnih goriva i umjetnih gnojiva uz pomoć Rusije i Kine, ako Europa i SAD nastave odbijati pomoć.
Zagovornici obilja, a ne zagovornici oskudice, sve će se više smatrati pravim braniteljima civilizacije. Javnost, novinari i kreatori politika sve će više doživljavati klimatske promjene kao dugoročni izazov koji zahtijeva zrelost i smirenu racionalnost, a ne histeričnu adolescentsku paniku. Glasači će zahtijevati, a vlade isporučiti više gnojiva, klima uređaja i vodovodne infrastrukture kako bi se nosili s toplinskim valovima, poplavama i sušama. A zapadne elite će naposljetku shvatiti da put do dekarbonizacije ne leži u obnovljivim izvorima i električnim automobilima proizvedenima u Kini, već u domaćoj nuklearnoj energiji, prirodnom plinu i vodiku.
Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.
