“Čisto” je, poput “pametnog”, postalo preduvjet za svu tehnologiju. I jedno i drugo su mitovi.
Pametna tehnologija je tehnologija nadzora. Ona nije pametnija zbog svojih inherentnih kvaliteta, već zato što šalje i prima podatke koji joj omogućuju da bude “pametnija” u manipuliranju korisnicima. Pametni dio pametne tehnologije dolazi od ljudskih bića. Kao i onaj glupi, kad ljudi žrtvuju svoju privatnost i neovisnost za beneficije tehnologije koja im je prilagođena.
Čista energija je još više mit. Zakon o povećanju inflacije izdvaja još jednu bujicu milijardi za neučinkovite oblike energije koje vlada subvencionira već više od 50 godina jer ih je nekakva marketinška agencija s Madison Avenuea brendirala “čistima”.
Energija je po svojoj prirodi i čista i prljava. Kako bi prirodne sile svemira postale korisne, potrebno je rudariti metale, sjeći drveće i pretvarati fosilna goriva u plastiku za sastavljanje strojeva. Kad ti strojevi jednom prorade, oni će ispuštati toplinu jer, bili oni “čisti” ili “prljavi”, to je način na koji funkcionira drugi zakon termodinamike. Čak ni Al Gore ne može izbjeći entropiju, a čak ni najsjajniji solarni panel, najelegantnije vjetroturbine ili tiho brujeća Tesla neće spriječiti rasipanje energije dok se prenosi, pohranjuje ili koristi za jednu ili drugu stvar na lokalnoj ili nacionalnoj razini.
Jedina istinski energetski učinkovita energija dolazi od bioluminiscentnih bića poput krijesnica. Mi ih nismo napravili i, usprkos svim hvalisanjima tehnokrata, ne možemo ih kopirati.
Čista energija ovisi o masivnim rudnicima rijetkih zemnih metala kojima upravlja komunistička Kina i koji truju sve oko sebe. Vjetroturbine zahtijevaju ogromne količine balsa drva koje krče Amazonu. Ni turbine ni paneli se ne recikliraju kad se pokvare. Završavaju na odlagalištima i postaju toksični otpad. Udisanje stakloplastike iz odsječenih vjetroturbina ili pijenje vode otrovane teškim metalima iz solarnih panela je opasno po zdravlje.
Velik dio čistog smeća koje nazivamo “recikliranjem” također završava na odlagalištima. Razlika između prljavog i čistog smeća je u tome što dio čistog smeća šaljemo u Kinu ili zemlje Trećeg svijeta gdje se ono reciklira u primitivnim uvjetima, a zatim nam se šalje natrag. To jest, to je bio slučaj sve dok Kina nije zaustavila toksične opasnosti industrije recikliranja i počela odbijati velik dio našeg smeća koje sad odlazi na jednako čista odlagališta.
Nije bilo ničeg ekološki prihvatljivog u slanju kutija pizza ili boca coca-cole na drugi kraj svijeta. Jedan članak opisao je kineski grad u kojem se reciklirala plastika kao “mrtvu zonu” s “ničim zelenim” gdje se usitnjavaju “slojevi valovitih plastičnih kutija, stare plastične bačve i ogromne isušene plastične oplate”, “izlijevaju u metalne kade pune kaustičnih tekućina za čišćenje”, da bi se potom “višak smeća i tekućine za čišćenje” “bacio u otpadnu jamu na rubu grada”.
To je prljava stvarnost u pozadini reciklirajućeg trokuta i reklama punih jednokratne robe iz crtića željne recikliranja u nove proizvode po narudžbi voljne djece.
Čisti dio čiste energije ili smeća nije u tome kako je napravljen, već kako ga percipiramo.
Solarni panel izgleda estetski čišći od termoelektrane na ugljen. Električni automobil ispušta umjetno zujanje svemirskog broda dok klizi ulicom. Vjetroturbina sjaji bijelim sjajem. Takvi trivijalni površinski dojmovi koji miješaju arhitekturu s procesom održavaju ovu bilijunsku prijevaru.
Sustavi solarne i vjetrene energije predstavljaju se kao prirodniji od bilo koje druge vrste energije jer ih povezanost sa suncem i vjetrom na neki način izolira od prljave realnosti termodinamike. Dizajn i brendiranje solarnih panela i vjetroturbina usađuju mit da su oni čista sučelja za primanje ovog čarobnog poklona za nebo.
Neoromantizam 1960-ih godina odbacio je industrijsku revoluciju. Kad su djeca cvijeća odrasla u buržoaske građane iz predgrađa, s poslovima u reklamnim agencijama i neprofitnim organizacijama, željeli su tehnologiju koja će zadržati istu iluziju filozofijske dosljednosti. Umjesto da slijede svoje principe, rebrendirali su industrijsku revoluciju kako bi je učinili mnogo skupljom, manje učinkovitom i manje dostupnom prljavoj radničkoj klasi. Nova tehnologija, poput njihovih života u predgrađu, bila bi moralno i estetski čista. Poput smeća recikliranog u Kini i vraćenog u vidu blistave boce pročišćene vode iz slavine, prljavo bi se ponovno učinilo čistim.
Idealisti vjeruju da je život crn i bijel, prljav ili čist, te da se to dvoje apsolutno može odvojiti. Svemir ne spada u takve uredne kategorije. Svejedno, ljevica je provela dva stoljeća komadajući društvo u potrazi za čistom utopijom. Prljavština, rudari, tvornice i muškarci koji rade za život smrde na ugnjetavanje. Kad je klasni rat ustupio mjestu neoromantizmu, radnička klasa je napuštena radi čiste postindustrijske kompjuterizirane budućnosti. Prljavi poslovi prebačeni su u Kinu, dok je radnička klasa ostavljena s Pojasom hrđe i metamfetaminom. Amerika će biti čista nacija u kojoj će svi sjediti oko Appleovog prijenosnog računala prije nego uđu u svoje električne automobile i odu na planinarenje. Pušenje je strogo zabranjeno.
Ali što je uopće čisto? Stara ljevica je svojedobno osuđivala miješanje fizičke i moralne čistoće samo da bi nova ljevica svejedno upala u tu zamku. Novi Master Classovi govore rudarima da nauče programirati ili instalirati solarne panele. Poput starih elita, njihov pravi prigovor je da su prljavi. Besmislena načela environmentalista estetski su fetiši viših klasa. Oni predstavljaju kulturni senzibilitet, a ne znanstveni. Njihov rječnik odiše eskapizmom od stvarnosti života, pametnom tehnologijom, čistom energijom i informacijama pohranjenima u “oblaku”.
Tehnologija nije magija. Jedini pametni su ljudi, jedina energija je prljava, a cloud je hrpa servera u vlasništvu globalne korporacije koje pokreću termoelektrane na ugljen gdje je buka toliko glasna da zaposlenici mogu pretrpjeti oštećenje sluha.
Mit o čistom pokreće bijeg od stvarnosti. Taj eskapizam ima visoku cijenu, ne samo u protraćenim milijardama i životima uništenim environmentalističkim smicalicama, već i u čitavoj krvavoj povijesti ljevice koja je jedan dugi bijeg od stvarnosti u tiraniju kraljeva filozofa.
Ljevičarska energija i njezino smeće nije ništa čišće od njezine ideologije i njezine povijesti. A upravo oni koji su najprljaviji iznutra imaju najveću patološku potrebu da budu čisti izvana.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
