Riječi su moćne stvari jer nam omogućuju da dijelimo zajednički svijet razumijevanja s našim suvremenicima i, u pisanom obliku, s davno prošlim generacijama. Ali jednako lako riječi prečesto mogu izazvati zbunjenost, nesporazum i sukob među ljudima u bilo kojem društvu. Jedna od takvih riječi koja neprestano izaziva ovu vrstu zabune je “socijalizam”. Što ona znači, koje je oblike poprimila i zašto stvara toliko intelektualne “topline” umjesto “svjetla”?
To je ponovno došlo do izražaja u nedavnom članku Ronalda J. Granierija, direktora istraživanja Instituta Lauder na Sveučilištu Pennsylvania, u kojem navodi zašto “Desnica mora prestati s lažnim tvrdnjama da su nacisti bili socijalisti” (Washington Post, 5. prosinca 2020. godine).
Poricanje da je nacionalsocijalizam bio “socijalistički”
On kipti od frustracije jer oni koje naziva političkom “desnicom” pokušavaju klasificirati njemački nacistički režim 1930-ih i 1940-ih godina kao “socijalistički”. Da, službeni naziv Nacističke stranke bio je Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka. No, prema njegovom mišljenju, iako su nacisti nametnuli ekstenzivan stupanj vladine intervencije i kontrolu nad privatnim sektorom, “njihov ‘socijalizam’ bio je u najboljem slučaju sekundarni element u njihovoj privlačnosti”.
Neki su istaknuti nacisti možda koristili “ogorčenosti radničke klase” s nadom da će odvući ljude od komunista i demokratskih socijalista pozivanjem na antižidovske osjećaje, ali nije bilo usmjerenog i dosljednog izazova privatnom vlasništvu. Umjesto da “kontroliraju sredstva za proizvodnju ili redistribuciju bogatstva kako bi izgradili utopijsko društvo, nacisti su se usredotočili na očuvanje društvene i rasne hijerarhije. Obećali su solidarnost za članove Volksgemeinschafta (‘rasne zajednice’) iako su uskraćivali prava na to izvan čarobnog kruga”, tvrdi Granieri.
Nacisti su uglavnom podilazili malim poduzetnicima i umjetnicima te ostalima iz srednje klase koji su se bojali i nisu voljeli komunizam i socijalizam. I nisu bili usidreni u bilo kakvo zagovaranje i vjeru u demokraciju; upravo suprotno. O čemu se, onda, radi nacizam? Granieri kaže: Nacionalsocijalizam je očuvao privatno vlasništvo, dok je istodobno cjelokupne resurse društva stavio u službu ekspanzionističke i rasističke nacionalne vizije, koja je uključivala osvajanje i ubilačko pokoravanje drugih naroda.” Nacistički se režim stoga ne može smatrati “socijalističkim”, jer nacionalsocijalizam nije bio zainteresiran u kontroliranje sredstava za proizvodnju ili redistribuciju bogatstva u svrhu izgradnje egalitarne utopije.
Granieri ipak priznaje da je Sovjetski Savez ušao u savezništvo s nacističkom Njemačkom između 1939. i 1941. godine kako bi podijelio Istočnu Europu između sebe. No, s Hitlerovom invazijom na Sovjetski Savez u lipnju 1941. godine, ostatak rata pretvorio se u međusobnu borbu međusobnog uništenja. Dakle, to dvogodišnje razdoblje sovjetsko-nacističkog prijateljstva ne pokazuje nikakve sličnosti između socijalizma i nacionalsocijalizma.
Hayekova pogrešna gledišta o socijalizmu i nacizmu
Granieri je također napao austrijskog ekonomista i dobitnika Nobelove nagrade Friedricha A. Hayeka, zbog pokušaja stavljanja socijalističke etikete na nacizam u svojoj knjizi Put do kmetstva (1944.). “Hayek je bio užasnut porastom ekonomskog planiranja u demokratskim državama, koje je utjelovio New Deal Franklina Roosevelta. Hayek je upozorio da svaka državna intervencija na tržištu erodira slobodu, dovodeći naposljetku do nekakvog oblika diktature”, tvrdi Granieri.
Hayek je “iznimno utjecao”, kaže on, na Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, a “Hayekova tvrdnja da su sve vladine intervencije dovodile do totalitarizma nastavlja animirati popularna djela” koja upozoravaju na “genocidne opasnosti” od implementiranja socijalne države.
Ronald Granieri bi radije odbacio svu uznemirujuću kontroverzu oko označavanja i tražio načine za “zaštitu građana od negativnih eksigencija tržišta”, usredotočavajući se umjesto toga na “odgovarajuću ravnotežu interesa unutar demokratskog političkog pokreta” ovisnog “o mjerenju rezultata” od uvođenja i implementiranja različitih vrsta intervencionističkih i redistributivnih politika. Također želi da se “desničari” prestanu žaliti na američke progresivce s početka 20. stoljeća koji su pozdravljali i zagovarali eugeniku kao sredstvo dizajniranja superiornih ljudskih tipova. (Ali čekajte! Nisu li oni jednostavno “slijedili znanost” kakva je u to vrijeme bila naširoko shvaćena i prihvaćena?)
Mnogi socijalisti u Kući kolektivizma
Za početak, u kući kolektivizma bilo je mnogih socijalističkih palača. Među francuskim socijalistima ranog 19. stoljeća postojala su različita stajališta o tome hoće li buduće socijalističko društvo biti, na primjer, industrijski ili agrarni raj. Postojala su neslaganja oko toga mogu li ljudi rasuđivanjem pronaći put u radikalnu društvenu promjenu, oni koje je Marx nazvao “utopijskim socijalistima”, ili će to doći kad dođe vrijeme zbog neizbježne povijesne evolucije ili revolucije, kako je inzistirao Marx.
Prva socijalistička stranka koja je ozbiljno krenula prema političkom utjecaju u drugoj polovici 19. stoljeća bili su njemački demokratski socijalisti, koji su izbjegavali pozive na nasilnu revoluciju i skupljali sve veći broj glasova pri izboru svojih kandidata za njemački Carski parlament, tražeći vlast kroz glasačku kutiju. To je uplašilo njemačke moćnike, pa je osim što je neko vrijeme pokušavao potisnuti njemačku socijalističku stranku, Otto von Bismarck, kao kancelar Njemačkog Carstva 1870-ih i 1880-ih godina, uveo sve glavne komponente moderne socijalne države, kao i intervencionističke regulacije nad dijelovima njemačke industrije i trgovine.
Bismarckov je brend uskoro označen kao “državni socijalizam” ili ponekad “monarhijski socijalizam”. Kao što je Željezni kancelar rekao britanskom obožavatelju, Williamu H. Dawsonu, “Moja ideja bila je podmititi radničku klasu, ili bolje reći, pridobiti je, da državu smatraju kao socijalnu instituciju koja postoji radi njih i koja je zainteresirana za njihovu dobrobit”. Kao što je Dawson objasnio, ono što je carska Njemačka izgleda pronašla u državnom socijalizmu bila je sredina između individualizma koji bi dopuštao državi da ne čini ništa i ekstremnog radikalnog socijalizma koji bi zahtijevao da država čini sve.
Dalje na istoku u Europi, doktrinarniji marksistički socijalisti u carskoj Rusiji odbacili su finese izbora i zakonodavne reforme socijalne države. Kapitalistički nadzor nad izrabljivanim masama mogla je slomiti samo nasilna revolucija sa, kako je inzistirao Lenjin, diktaturom proletarijata kad jednom dođe na vlast. To je rezultiralo raskolom između demokratskih i diktatorskih socijalista u dobrom djelu 20. stoljeća. No, treba imati na umu da su, dok su se ove dvije skupine socijalista međusobno optuživale oko načina dolaska na vlast, duboko u drugoj polovici 20. stoljeća gotovo svi su bili složni oko željenog cilja: ukidanja privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje i uvođenja centralnog planiranja.
Paternalistička svrsishodnost, od kolijevke pa do groba
Od ovih oblika “socijalizma”, Granierieve želje za demokratsko “balansiranje interesa” na temelju svrsishodnosti onoga što funkcionira, čini se da je Bismarckov državni socijalizam najbliži onome što on traži. Kao što je William Dawson to izrazio u knjizi Bismarck i državni socijalizam (1891.), “Niti jedan odjel ekonomske aktivnosti u načelu ne bi trebao biti zatvoren za državu… Državni socijalisti kažu da to mora biti određeno svrsishodnošću te okolnostima vremena i mjesta.” (str. 4-6)
Državni socijalizam je bio taj u kojem, kako se američki obožavatelj njemačkog sustava Frederic Howe izrazio u svojoj knjizi o Socijaliziranoj Njemačkoj (1915.): “Država ima prst na pulsu radnika od kolijevke pa do groba… Njegovo obrazovanje, njegovo zdravlje i njegova radna učinkovitost predmet su stalne brige.” I ako se ovo čini previše paternalističkim, Howe jer rekao: “Ovaj paternalizam ne znači nužno manje slobode za pojedinca od one koja prevladava u Americi ili Engleskoj. Umjesto toga, to je drugačija vrsta slobode”, jamstava socijalne skrbi. (str. 83; 162) Howe je kasnije služio u FDR-ovoj New Deal Administraciji za poljoprivrednu prilagodbu (AAA) koja je pokušala planirati proizvodnju američke poljoprivrede.
Egalitarizam superiorne rase nacionalsocijalizma
No, je li bilo koji od tih socijalizama imao bilo kakve veze s prirodom i sadržajem onoga što je postalo nacionalsocijalistička ideologija i stvarna politika? Granier inzistira da nacionalsocijalizam nije mogao biti “socijalistički” jer nije težio “utopijskom” idealu za veću jednakost za sve u cjelini. Ali to pretpostavlja da je jedini legitimni utopijski san, i stoga mjerilo za označavanje nečega kao “socijalističkog”, onaj koji Granieri smatra dobrim i ispravnim.
Zapravo, nacisti su imali utopijsku viziju budućnosti; ona je započela njihovom predodžbom o čistoći njemačke rase na temelju koje su odbacili staru prusku ideju aristokratske i klasne hijerarhije. Svi “pravi” Nijemci bili su jednaki i trebale su im biti pružene mogućnosti obrazovanja, zaposlenja i profesionalnog napredovanja kao načina na koji su mogli dati svoj doprinos većem dobru njemačkog naroda u cjelini.
To što je nacistički egalitarizam bio ograničen samo na one “prave” Nijemce koji posjeduju rasne karakteristike koje su vodile njihovo ideološko razmišljanje, sa Židovima koji su klasificirani kao najniži i najpodmukliji rasni neprijatelji (nije daleko od ljestvice intersekcionalnosti današnjih progresivaca, na kojoj su se bijeli, muški, heteroseksualni kršćani našli na mjestu Židova — op. a.), ne mijenja činjenicu da su i oni bili “utopisti” s ciljevima socijalne jednakosti, ali samo za one “unutar skupine”. To nije bilo ništa drugo nego varijacija marksističke teme da je svijet podijeljen na nepomirljive društvene klase, pri čemu su “kapitalisti” neizbježni “klasni neprijatelji” “radnika”. I kao i u sovjetskoj praksi, oni i njihova djeca lišeni su prava i mogućnosti te su pretvoreni u trajne parije koje treba reeducirati kako bi služili u “izgradnji socijalizma” ili ih likvidirati.
To je možda pojam utopije koju bismo Granieri i ja odbacili, ali mnogi su u nacističkom vodstvu i u široj njemačkoj populaciji u to vrijeme vjerovali u nju i radili na njoj, ma koliko ona drugima izgledala za osudu, svakako u današnje vrijeme kad svi znamo kakav je ishod bio u punoj praksi. To je ono što ga je učinilo “nacionalnim” socijalizmom, a ne internacionalnim socijalizmom.
Njegov poziv i privlačnost bili su upućeni segmentu čovječanstva definiranom utvrđenim rasnim karakteristikama, a ne poziv svim radnicima svijeta da je ujedine bez obzira tko i gdje to bilo. Retrospektivno, to je značilo da nacionalsocijalizam nikad ne bi mogao imati dovoljno sljedbenika da osvoji i kontrolira svijet, budući da je njegov bazen članova po definiciji bio previše ograničen u odnosu na cijelo čovječanstvo. Većina svjetske populacije morala se naći u sukobu s nacizmom upravo zbog njegove rasne isključivosti.
Socijalizam, nacionalizam i rasa
No, je li nacionalsocijalizam bio ne samo antikapitalistički, već i “socijalistički” u nekakvom razumnom shvaćanju? Bilo bi moguće osloniti se na bilo koji broj nacističkih izvora kako bi se utvrdilo i odlučilo je li nacionalsocijalizam bio oblik “pravog” socijalizma. Godine 1936., nacistički je pedagog Friedrich Alfred Beck rekao u Obrazovanju u Trećem Reichu, tekstu koji je trebao poslužiti kao vodič za njemačke učitelje diljem zemlje:
“Nacionalsocijalizam je obnovio koncept naroda iz njegove moderne plitkosti… Pod narodom shvaćamo čitavo živo tijelo koje je rasno jedinstveno i koje na okupu drži zajednička povijest, zajednička sudbina, zajednička misija i zajednički zadaci… Obrazovanje je, sa stajališta rase i naroda, stvaranje oblika života u kojem će rasno jedinstvo biti očuvano kroz sveukupnost naroda…
Socijalizam je usmjeravanje osobnog života putem ovisnosti o zajednici, svijesti o zajednici, nacionalizam je uzdizanje individualnog života do jedinstvenog “mikrokozmičkog” izraza zajednice u jedinstvu osobnosti.”
Pojedinac živi život kroz zajednicu, a rasa i nacija definiraju kojoj zajednici pojedinac duguje svoju odanost. Umjesto društvenih klasa, nacionalsocijalizam klasificira ljude po rasnim kategorijama. U nacističkom svjetonazoru, to vas čini onim što jeste i daje smisao vašem životu.
Nacionalsocijalistički antikapitalizam i “socijalizam”
Ali što je s nacionalsocijalističkom ekonomijom? Pogledajmo Njemačku ekonomiju 1870.-1940. (1940.) Gustava Stolpera. Stolper je bio dugogodišnji urednik njemačkog ekonomskog časopisa orijentiranog prema klasičnom liberalnom stajalištu. Dolaskom Hitlera na vlast bio je prisiljen napustiti Njemačku zbog svoje politike i židovskog obiteljskog podrijetla te je pronašao utočište u Sjedinjenim Državama. Stolper je objasnio neke od socijalističkih aspekata nacističke ideologije i politike:
“Nacionalsocijalistička stranka od samog je početka bila antikapitalistička stranka. Kao takva borila se i natjecala s marksizmom… Nacionalsocijalizam je privukao mase [iz tri kuta]. Prvi kut je bio moralno načelo, drugi financijski sustav, a treći pitanje vlasništva. Moralno načelo bilo je “zajedničko dobro ispred osobnog interesa”. Financijsko obećanje bilo je “raskinuti okove kamatnog ropstva”. Industrijski program bio je “nacionalizacija svih velikih poduzeća [trustova]”.
“Prihvaćajući načelo ‘zajedničko dobro ispred osobnog interesa’, nacionalsocijalizam jednostavno naglašava svoj antagonizam prema duhu natjecateljskog društva kakvog navodno predstavlja demokratski kapitalizam… Ali za naciste to načelo znači i potpunu podređenost pojedinca zahtjevima države. I u tom smislu je nacionalsocijalizam nedvojbeno socijalistički sustav…”
“Nacionalizacija velikih poduzeća nikad nije pokušana nakon što su nacisti došli na vlast. Ali to ni na koji način nije značilo ‘izdaju’ njihovog programa, kako su to tvrdili neki njihovi protivnici. Socijalizacija čitave njemačke proizvodne mašinerije, poljoprivredne i industrijske, postignuta je drugim metodama osim eksproprijacije, u mnogo većoj mjeri i nemjerljivo sveobuhvatnijem opsegu nego što su to autori stranačkog programa 1920. godine ikad mogli zamisliti. Zapravo, ne samo da su veliki trustovi bili postupno, ali brzo, podvrgnuti vladinoj kontroli u Njemačkoj, već je isti slučaj bio i sa svakom vrstom ekonomske aktivnosti, ostavljajući ne više od pukog naslova privatnog vlasništva.” (str. 232-233; 239-240)
Njemački poslovnjaci svedeni na upravitelje poduzeća
Guenter Reimann je u Vampirskoj ekonomiji: Poslovanje pod fašizmom (1939.) istaknuo da iako većina sredstava za proizvodnju nije bila nacionalizirana, ona su svejedno bila politizirana i kolektivizirana pod zamršenom mrežom nacističkih planskih ciljeva, regulacija i plaća, proizvodnih pravila i kvota, te strogim ograničenjima i zabranama djelovanja i donošenja odluka onih koji su ostali; nominalno, vlasnici privatnih poduzeća u cijeloj zemlji. Svaki njemački poslovni čovjek je znao da je njegovo ponašanje propisano i pozicionirano unutar širih planskih ciljeva nacionalsocijalističkog režima.
Ne mnogo drugačije od upravitelja državnih tvornica u Sovjetskom Savezu, čak i u vrijeme pod Staljinom, njemački vlasnici poduzeća dobili su široku diskreciju u svakodnevnom upravljanju poduzećima koja su nominalno ostala u njihovom vlasništvu. Ali nacističke agenciju za planiranje postavljale su ciljeve proizvodnje, određivale zalihe inputa i raspodjelu, određivale pravila o plaćama i radnim uvjetima te diktirale dostupnost investicijskih fondova i kamatne stope po kojima su se sredstva mogla dobiti putem bankarskog sustava, zajedno sa strogom centraliziranom kontrolom, kao i smjer cjelokupne uvozne i izvozne trgovine.
Nacistički ideal socijalističke socijalne države za sve prave Nijemce
No, općenitije pristupajući Granierijevom poricanju da je nacionalsocijalizam socijalistički sustav, možemo se okrenuti novijem povjesničaru nacističkog režima, Goetzu Alyju i njegovoj knjizi Hitlerovi korisnici: Pljačka, rasni rat i nacistička socijalna država (2007.) Aly je “usredotočuje na socijalistički aspekt nacionalsocijalizma” kako bi bolje razumio “nacistički režim kao nekakvu vrstu rasističke-totalitarne socijalne države”.
Aly naglašava da su ideologija i prakse nacističkog režima zapravo bile duboko socijalističke. Unutar Njemačke, među njemačkim narodom “čiste arijevske krvi”, ideal je bio egalitarni društveni poredak u kojem bi svaki Nijemac bio oslobođen tradicionalnih klasnih barijera kako bi imao priliku uzdići se do bilo koje razine uspjeha u služenju domovini. Politike socijalne države koje je u carskoj Njemačkoj kasnog 19. stoljeća započeo Bismarck, nacisti su smatrali uvodom u potpuno jamstvo kvalitetnog životnog standarda za sve “prave” Nijemce koji bi paternalistički osigurala nacionalsocijalistička država.
Problem je bio u tome što se obećanja o socijalnoj državi nisu mogla ispuniti unutar njemačkih granica 1933. godine. Ako bi njemački narod želio imati ovaj materijalni raj na zemlji, netko bi morao osigurati radnu snagu i resurse kako bi osigurao sredstva za ovu golemu redistribuciju bogatstva.
Aly ističe da je prije i tijekom Drugog svjetskog rata njemačka “kapitalistička klasa” bila prisiljena platiti svoj “pošteni dio” za dobrobit ostatka njemačkog naroda. Porezi su bili proporcionalno daleko veći za “bogate” u Njemačkoj od ostatka stanovništva. Tijekom rata, vlada je uspostavila obaveznu isplatu prekovremenog rada u svim industrijama i nametnula povećanja plaća kako bi zadržala “mase” lojalne režimu — sve na račun njemačkih poduzeća. U isto vrijeme, njemačka industrija radila je prema četverogodišnjim planovima koje je od 1936. pa sve do kraja rata 1945. godine zapovjedila vlada.
Politika pljačke za financiranje nacionalsocijalističke socijalne države
No, stroj redistributivne pljačke stvarno se pokrenuo tek nakon početka rata. Svaka zemlja koju je pregazila njemačka vojska ne samo da je morala plaćati troškove okupacije, već je također bila sustavno pljačkana za dobrobit njemačkog stanovništva u cjelini.
I unutar Njemačke i diljem ostatka Europe, veliki “neprijatelj” kojeg su nacisti bili odlučni eliminirati bili su Židovi. Režim je prije rata pokušao izvršiti pritisak na njemačke Židove kako bi napustili zemlju. Nakon što je počeo rat, vlada je bila odlučna protjerati sve Židove iz zapadne i srednje Europe na “Istok”. Konačno, “rješenje” “židovskog problema” pronađeno je u koncentracijskim logorima i logorima smrti.
No, početkom 1941. i 1942. godine, protjerivanje Židova iz Njemačke i ostatka okupirane Europe ubrzano je u sklopu nacističke socijalne države. Kad je Velika Britanija počela bombardirati njemačke gradove, isprva su se tisuće, a zatim i deseci tisuća Nijemaca našli bez krova nad glavom, sa svom njihovom imovinom uništenom. Općinske su vlasti, uz odobrenje nacističkog vodstva u Berlinu, počele konfiscirati židovske kuće i stanove, uključujući njihov sadržaj, kako bi napravile mjesta za rasno čiste Nijemce koji su trebali nova mjesta za život.
U svakoj okupiranoj zemlji nacisti su pokrenuli sličnu konfiskacijsku politiku s lokalnim suučesnicima s kojima su dijelili opljačkanu židovsku imovinu. (Samo su se u Belgiji i Danskoj veći segmenti stanovništva i birokracije opisali ovoj pljački Židova.) Nacisti su prvo nacionalizirali židovsku imovinu, a zatim su je podijelili onima koje su smatrali vrijednima među njemačkim ili okupiranim stanovništvom.
“Potrebiti” Nijemci zbrinuti redistribucijom od ostalih Europljana
Stotine natovarenih vagona ukradene židovske imovine bilo je darovano ili prodano po sniženim cijenama u njemačkim gradovima, malim i velikim, tijekom čitavog rata. Aly procjenjuje da su zbog ove opljačkane imovine i robe koju su vojnici poslali natrag u Njemačku, mnogi, ako ne i većina Nijemaca uživali ugodniji životni standard tijekom većeg dijela rata od civilnog stanovništva u Velikoj Britaniji.
Ono što je također hranilo veliki dio ove nacističke pljačke bila je invazija na Sovjetski Savez u lipnju 1941. godine. Hitler na Istoku nije želio pokazati niti jednu od minimalnih “ljubaznosti” s kojima se postupalo prema ljudima zapadne Europe. Ogromne i bogate zemlje Rusije i Ukrajine trebale su postati ekonomska Obećana zemlja u nacističkim snovima o budućnosti. Prema planu, najmanje 20 milijuna ruskih seljaka radilo bi i umiralo od gladi na selu nakon njemačke pobjede kako bi se napravio prostor za veliko njemačko preseljenje koje bi osiguralo “životni prostor” za arijevsku rasu. Gradovi Moskva i Lenjingrad trebali su biti sravnjeni sa zemljom, a njihovo stanovništvo ostavljeno da umre.
Velika većina njemačkih obitelji nastavila je s gozbama, čak i pod savezničkim bombardiranjima, zahvaljujući otimanju svega i svačega diljem okupirane Europe. Aly procjenjuje da su tijekom pet i pol godina rata nacisti od naroda Europe opljačkali imovinu, robu i bogatstvo u vrijednosti od 2 bilijuna dolara — što je velika svota po bilo kojem standardu, ali uistinu ogromna s obzirom na mnogo niže razine proizvodnje i prihoda u Europu tijekom tih ratnih godina.
Nema nikakve sumnje da bi i ovaj sažetak sadržaja analize Goetza Alyja nacionalsocijalističkog sustava socijalne skrbi i njegove verzije centralnog planiranja još više uvjerio Ronalda Granierija da nacistički režim ne treba klasificirati kao “socijalistički”.
Hayek je bio u pravu: nacisti su bili i socijalistički centralni planeri
No, po mom mišljenju, to pokazuje da sve njegove karakteristike nalaze svoju obiteljsku sličnost u socijalističkim režimima. Institucionalno, početna premisa je da je pojedinac malo ili ništa, i da se mora smatrati ovisnim i da radi za šire “zajedničko dobro”, umjesto za svoj vlastiti osobni interes.
U ime “naroda” oni koji drže političku vlast, bilo da su na tu poziciju došli glasovima ili nasiljem, uspostavljaju u ime “naroda” hijerarhiju socijalnih ciljeva, svrha i kolektivnih ciljeva za koje će skup vladinih planiranih politika pokrenuti intervencije i redistribuciju bogatstva.
Individualni izbor i donošenje odluka kad potrošača i proizvođača značajno su smanjeni ili čak u potpunosti eliminirani vladinim centralnim planiranjem i donošenjem odluka koje zamjenjuje dobrovoljno udruživanje i razmjenu putem konkurentskih procesa ponude i potražnje.
Cijene i proizvodnja više ne odražavaju u potpunosti vrednovanja i procjene mnoštva međusobnih kupaca i prodavača u društvu — što znači svih nas u svojim potrošačkim i proizvodnim ulogama u društvenom sustavu podjele rada. Umjesto toga, vladini planovi i intervencije određuju ili snažno utječu na plaće i cijene, zajedno s onim što se i koliko proizvodi; što znači sve što se tiče naših osobnih života, sredstava za život i životnog standarda.
Drugim riječima, opsežne i nametljive vladine regulacije, ograničenja, redistribucije i nametnuti centralizirani planovi pokazuju ono što je Friedrich A. Hayek tvrdio prije 75 godina u Putu u kmetstvo: što više vladine naredbe i kontrole zamjenjuju tržišno utemeljene izbore, odluke i mogućnosti, to manje slobode imamo nad sve većim dijelovima i aspektima naših života.
Kao i mnogi drugi tijekom više od stotinu posljednjih godina, Ronald Granieri bi mogao popljuvati ovo jer možda gubitak osobnih sloboda neće smatrati nečim za čime bi trebalo očajavati kad se to zamjeni obaveznim političkim paternalizmom koji “jamči” razne materijalne stvari za neke što smatra važnijim od stupnja slobode zaboravljene od strane nekih drugih.
Ali zamolio bih ga da barem prizna da je to sloboda izgubljena za iznuđenu “sigurnost”, za koju su neki morali biti opljačkani; odnosno da im se bez njihove dobrovoljne suglasnosti oduzme dio prihoda i imetka koji su im pripadali. To je još uvijek prisiljeno “uzimanje”, bilo da ga čini glasačka većina ili diktatorska elita.
I nadalje bih ga zamolio da prizna da, bez obzira na to slaže li se s ciljevima drugih socijalista, njihova uporaba zapovijedanja i kontrole te njihovo uvođenje nekakvog oblika institucionalnog centralnog planiranja za postizanje njihovog deklariranog “društvenog dobra” čini njihov sustav jednako “socijalističkim” kao i svaki drugi koji bi Ronald Granieri mogao podržati ili na koji bi blagonaklonije gledao. Dakle, svidjelo se to njemu ili ne, nacisti su također bili socijalisti, samo drugačijeg profila od onih s kojima se on osobno osjeća ugodnije.
