Na pitanje što misli o golemim gubicima na izborima ovog mjeseca u Švedskoj i Italiji, predsjednik Biden je zamišljeno zastao na nekoliko minuta, odlutao iz sobe, vratio se nedugo nakon toga u drugim hlačama, ponovno sjeo, zatražio da se ponovi pitanje i potom mudro izgovorio: “Pa, čini se da je europskoj ljevici bolje naučiti započeti krasti glasove kao što to mi činimo!”
Šalim se, naravno,
Poput Švedskih demokrata (SD), koji su trijumfirali na izborima 11. rujna, Braća Italije, koji su prošle nedjelje odnijeli veliku pobjedu na talijanskim izborima, opisani su u međunarodnim medijima kao “ekstremna desnica”, “tvrda desnica”, pa čak i kao “fašisti”. Šefica stranke, Giorgia Meloni, upozorio je nakon izbora New York Times, “spremna je postati prva krajnje desna čelnica u zemlji nakon Mussolinija”. Ili, riječima Guardiana, “Italija će sad imati svog najdesnijeg premijera od 1945. godine”.
Dan prije talijanskih izbora, zabrinuti su novinari tražili komentar od Ursule von der Leyen, čelnice Europske komisije, koja ih je uvjeravala da ako stvari u Italiji ne “krenu u pravom smjeru” ona ima “alate” pomoću kojih može odgovoriti. Drugim riječima, neizabrana tehnokratkinja — žena čija iznimna moć nad životima 450 milijuna ljudi nikad nije bila podvrgnuta glasanju ijednog običnog građanina — prijetila je odmazdom ako građani suverene zemlje izaberu vođe koji joj se ne sviđaju.
Naravno, ideja “pravog smjera” van der Leyen znači vladavinu globalista — čija je najveća prijetnja vladavina naroda, od strane naroda i za narod. Otuda potreba da se borce za slobodu kleveće kao fašiste. (Samo pitajte Hillary Clinton, koja je neki dan, očigledno kad je zaključila da “bijednici” nisu dovoljno snažna riječ, usporedila Trumpove pristaše s nacistima.)
Da budemo iskreni, poput SD-a, Braće Italije imaju sumnjive korijene. To nije neuobičajeno u Europi. Sama Meloni, kad je započinjala karijeru, bila je prilično desno; od tog je vremena moderirala svoje stavove. A opet, mnogi u medijima tvrde suprotno. Na primjer, iako gorljivo podupire Ukrajinu u trenutačnom ratu (“ponosna nacija koja uči svijet što znači boriti se za slobodu”), rutinski se prikazuje kao da je sklona Putinu.
S druge strane, Trumpa su oslikavali istim kistom. I baš kao što je on sveo svoj cilj na “Amerika na prvom mjestu”, a SD-ova platforma u biti predstavlja “Švedsku na prvom mjestu”, Meloni je, ako ste slušali njezine govore, očigledno u potpunosti za “Italiju na prvom mjestu”. Poput SD-a, njezina stranka je pro-NATO i anti-EU. Poput SD-a, ona se čvrsto protivi masovnoj muslimanskoj imigraciji. Nakon nedjeljnih izbora, talijanski glasač je novinaru CBS-a objasnio svoju podršku Meloni u dvije riječi: “Previše imigranata.” (Što je odmah popraćeno, u večernjim vijestima, s isječcima Mussolinija — od kojeg, kako nam je novinar rekao, potječe moto Meloni, “Bog, domovina i obitelj”.)
Zaključak: Meloni je based. U govoru 2020. godine na Nacionalnoj konferenciji konzervatizma, izjavila je da je “naš glavni neprijatelj danas globalističko skretanje onih koji na identitet u svim njegovim oblicima gledaju kao na zlo koje treba nadvladati i [koji] stalno nastoje stvarnu moć prebaciti s naroda na nadnacionalne entitete na čelu s navodno prosvijećenim elitama”. Tijekom ovogodišnje izborne kampanje, poručila je okupljenim pristašama: “DA prirodnim obiteljima, NE LGBT lobiju, DA seksualnom identitetu, NE rodnoj ideologiji, DA kulturi života, NE ponoru smrti, NE nasilju islama, DA sigurnijim granicama, NE masovnoj imigraciji, DA radu za naše ljude!”
Prošlog je mjeseca Mussolinijev biograf Nicholas Farrell profilirao Meloni u Spectatoru. Naslov je glasio: “Je li Giorgia Meloni najopasnija žena u Europi?” Ako se protivi ilegalnoj imigraciji, istaknuo je Farrell, postoji dobar razlog za to: “Posljednjih osam godina, oko 750.000 migranata prešlo je 300 milja Mediterana koji odvaja Libiju od Sicilije — mnoge su prevezli brodovi nevladinih organizacija u stalnoj pripravnosti.” Drugi problemi? Za razliku od Le Pen, Meloni vjeruje u smanjenje poreza i manje uplitanje države u ekonomiju. Tijekom karantene protivila se strogim talijanskim pravilima o covid putovnicama. Pobačaj? Nikad ga ne bi imala, “ali podržava talijanski zakon o pobačaju koji ga dopušta na zahtjev do 90 dana”. Voli obitelj, ali nije zakonski udana za svog dečka jer on nije za brak.
Što se tiče Mussolinija, je li ona njegova obožavateljica? Njezin je heroj, rekla je Farrellu, pokojni veliki britanski filozof Roger Scruton (1944.-2020.) koji je “uvijek znao utjeloviti bit konzervatizma kao načina života, a nikad kao ideologije”.
Velika europska zemlja koju vodi strastvena obožavateljica Rogera Scrutona? Može il Europa — može li Italija — biti ovako sretna? Ovo je čovjek, uzmite na znanje, koji je prezirao komunizam i njegove laži, cijenio slobodu i Zapadnu civilizaciju. U svom eseju iz 2003. godine “Zašto sam postao konzervativac” možete pročitati o tome kako je 1968. godine, u to vrijeme gostujući student u Parizu, bio zgrožen studentskim nasiljem — koju je njegov prijatelj objasnio dajući mu knjigu Michela Foucaulta, koji je odobravao “pravo na uništavanje” kao odgovor na navodnu buržoasku opresiju.
Godinama kasnije, Foucaultovi podli spisi pomoći će u oblikovanju “budne” kulture koja nas sad okružuje. U međuvremenu, Scruton je postao jedan od najelokventnijih zagovornika slobode, reda, tradicije i istine. U vrijeme kad su mnogi Zapadni čelnici vlada — od Bidena i Trudeaua pa do Jacinde Arden — podli, glupi apostoli budnosti, uspon na vlast u Italiji pametne, energične i principijelne učenice Rogera Scrutona zasigurno je događaj koji treba slaviti.
