Znanost se, u osnovi, može definirati kao otvorenost uma. Izvorna znanstvena praksa, ona koja je tvorila temelje prosvjetiteljstva, nakratko je ukinula predrasude o promatranim stvarima. Bila je otvorena najvećoj mogućoj raznolikosti ideja i misli, pretpostavki i hipoteza. Razvijala je sumnju, a neizvjesnost smatrala vrlinom. Pustila je da činjenice govore same za sebe i da same odlučuju s kojom se vrstom misli ili teorije radije ujedini. Na ovaj su način činjenice ponovno rođene u riječima kao svježe, pupajuće istine.
I nisu samo činjenice imale slobodu za dokazivanjem. “Možda se ne slažem s onim što kažete, ali branit ću do smrti vaše pravo da to kažete”, izjavio je Voltaire (ili bolje rečeno njegova biografkinja Evelyn Beatrice Hall). Znanost je također oslobodila čovjeka od njegove samoproizvedene nezrelosti. Probila se kroz vladavinu vjerskih dogmi, koje su se, u javnoj sferi, uglavnom raspadale u prisilu i ugnjetavanje, pretvaranje i licemjerje, prijevaru i laži.
Ta je otvorenost urodila obilnim plodom. Znanstvena metoda korištena je za razumijevanje i predviđanje kretanja nebeskih tijela, za opisivanje njihala i izračunavanje gravitacijske akceleracije, a također i za proučavanje ponašanja životinja, razumijevanje kako funkcionira um, mapiranje strukture jezika, međusobnu usporedbu kultura. Mogla se fleksibilno prilagoditi svakom području istraživanja, svakom predmetu istraživanja, i iznjedrila je uzvišena otkrića u svakom polju. Oblici i boje bili su iscrtani oštrije nego ikad prije u svjetlu znanosti; zvukovi su zvučali jasnije nego što su ih uši ikad čule.
Ta otvorenost uma, ta vjerna potraga za Razumom pod svaku cijenu naposljetku je donijela, neprekidnim nastojanjima tijekom nekoliko stoljeća, najuzvišenije uvide. Kao i iznenađujuće uvide. Veliki fizičari prve polovice dvadesetog stoljeća dokazali su na najrigorozniji način da se jezgra materije ne može odvojiti od predmeta koji se promatra. Pokazali su da promatranje materijalnog objekta mijenja sam objekt (“Promatranje nečega, mijenja to”, izjavio je Erwin Schrödinger).
Štoviše, odrekli su se iluzije da bi čovjek ikada mogao postići izvjesnost. Sa svojim načelom neizvjesnosti, Werner Heisenberg pokazao je da je nemoguće nedvosmisleno odrediti čak i čisto materijalne “činjenice”, kao što je položaj materijalnih čestica u vremenu i prostoru. Veliki umovi koji su najstrože slijedili razum i činjenice došli su do zaključka da je, u konačnici, suština stvari izvan logike i da se ne može dokučiti. Niels Bohr je zaključio da samo poezija može opisati apsurdno ponašanje elementarnih čestica: “Kad je riječ o atomima, jezik se može koristiti samo kao poezija.”
Također, samu ideju predvidljivosti u materijalnom svijetu — koju je fanatično proglašavao francuski znanstvenik Pierre-Simon Laplace u osamnaestom stoljeću — poništio je američki matematičar i meteorolog Edward Lorenz u dvadesetom stoljeću. Čak i ako možete uhvatiti složen i dinamičan fenomen (koji uključuje većinu prirodnih fenomena) u matematičkim formulama, vi i dalje, čak i s formulama u ruci, ne biste mogli predvidjeti njihovo ponašanje sekundu unaprijed.
Teorija kaosa pokazala je na istinski revolucionaran način da se materija neprestano organizira na načine koji se nikako ne mogu objasniti matematičkim terminima. Svemir je obdaren usmjerenjem i voljom.
Newton je to izjavio već u sedamnaestom stoljeću: zakoni mehanike vrijede samo za vrlo ograničen dio stvarnosti. Kako je znanost napredovala, to je postalo samo jasnije — barem za one koji su imali oči da to vide. U dvadesetom je stoljeću veliki matematičar René Thom to ovako opisao: “Onaj dio stvarnosti, koji se može dobro opisati zakonima koji dopuštaju izračune, izuzetno je ograničen.” Što je još važnije, nastavio je, “Sva velika teoretska dostignuća, po mom mišljenju, proizašla su iz sposobnosti njihovih izumitelja da se “uvuku pod kožu stvari”, kako bi bili u stanju suosjećati sa svim entitetima vanjskog svijeta. Upravo ta vrsta identifikacije transformira objektivni fenomen u konkretan misaoni eksperiment.”
Ovo baca iznenađujuće svjetlo na prirodu znanosti. Većina je mišljenja da se znanost sastoji od stvaranja suhoparnih, logičkih veza između “objektivno” vidljivih činjenica. Međutim, znanost zapravo karakterizira empatija, rezonantni afinitet između promatrača i fenomena koji se istražuje. Kao takva, znanost nailazi na nepoznatu i tajanstvenu esenciju koja izmiče logičnom objašnjenju i koja se može opisati samo jezikom poezije i metafore.
Susreti s tom esencijom često rezultiraju onim što bismo mogli opisati kao iskonsko religiozno iskustvo — religiozno iskustvo koje prethodi i nije zaprljano religijskim institucijama ili dogmama. Max Planck posvjedočio je to iskustvo, na možda najizravniji i najranjiviji način: znanost naposljetku stiže tamo gdje je religija jednom započela, u osobnom kontaktu s Neimenjivim.
Na temelju ovog iskustva, fizičari dvadesetog stoljeća preispitali su velike vjerske i mistične spise, poput Upanišada. Sadržaj i struktura tih tekstova, slikoviti prikazi i simbolizam, pružaju bolji uvid u stvarnost od bilo kojeg logičnog, racionalnog diskursa. Znanost se oslobodila svih dogmi religioznog diskursa, samo da bi ponovno otkrila — na kraju dugog putovanja — mistične i religijske tekstove te im ponovno dala njihov blistavi, izvorni status: simbolični, metaforički tekstovi za ono što je vječno skriveno od ljudskog uma.
Kao što ćemo raspravljati u drugom djelu ove knjige, vjerna potraga za Razumom postigla je najviše i najuzvišenije postignuće: mapiranje vlastitih granica. Ljudski je um prihvatio vlastita ograničenja i još jednom premjestio konačno znanje izvan sebe. Krajnje postignuće znanosti je da se konačno predaje, da dolazi do spoznaje da ne može biti čovjeku vodilja. U središtu stvari nije ljudski razum, već čovjek kao pojedinac koji donosi etičke i moralne izbore, čovjek u odnosu na bližnjega, čovjek u odnosu na neimenjivog, koji mu, u srcu stvari, govori.
* * *
Međutim, od samog početka stablo znanosti također je potjeralo granu u drugom smjeru — točno suprotnom smjeru od te izvorne znanstvene prakse. Na temelju velikih dostignuća znanosti, neki su ljudi prešli s otvorenog uma na vjerovanje; za njih je znanost postala ideologija. Najviše nas je razdragala mehanističko-materijalistička grana, tzv. teške znanosti. Jednostavna u svojim principima (zakoni mehanike), specifična u svom objektu (opipljivi, vidljivi svijet) i zadivljujuća u svojoj praktičnoj primjenjivosti (od parnog stroja do televizije i atomske bombe pa sve do interneta), ova znanost posjeduje sve kako bi zavela ljudska bića. Ovom granom znanosti čovjek osvaja prostor; omogućuje nam da vidimo i čujemo ono što se događa na drugom kraju planeta i vizualiziramo moždane aktivnosti; daje nam mogućnost kretanja brže od zvuka i izvođenje mikrokirurških zahvata. U prošlosti, ljudi su uzalud čekali Boga da izvede čuda, ali ova je znanost omogućila da se ona zaista i dogode. Čovjek je naputio fazu vjerovanja i sad se uspješno mogao osloniti na ono što je znao. Barem je tako vjerovao.
Od prosvjetiteljstva nadalje, mehanističko je razmišljanje pružalo Veliki narativ Zapadnoj civilizaciji. Prema toj priči, sve počinje s velikim praskom koji pokreće svemir koji se širi, generirajući niz fenomena sve veće složenosti. Najprije nastaje vodik, zatim helij, a zatim svi ostali elementi izmjeničnim procesima fuzije i eksplozije. Elementi se skupljaju i tvore zvijezde i planete, a jedan od njih, Zemlja, sadrži vodu. Ta voda omogućuje stvaranje aminokiselina, koje se često smatraju prvim oblikom života. Odavde, vođeni prirodnom selekcijom, jednostavni oblici života postupno ustupaju mjesto sve složenijim oblicima sve dok se konačno ne pojavi čovjek — privremena krajnja točka evolucije. Na ovaj je način znanstveni diskurs ispleo vlastiti mit o stvaranju.
Iz ove perspektive, cjelina ljudske subjektivnosti postaje beznačajan nusprodukt mehaničkih procesa.
Čovjek to možda ne shvaća, ali njegova ljudskost zapravo nije bitna, nije ništa suštinski. Cijelo njegovo postojanje, njegova čežnja i požuda, njegove romantične jadikovke i njegove najpovršnije potrebe, njegova radost i tuga, njegova sumnja i njegovi izbori, njegov bijes i nerazumnost, njegovo zadovoljstvo i njegova patnja, njegova najdublja averzija i njegove najuzvišenije estetsko razumijevanje, ukratko, čitava drama njegova postojanja, može se u konačnici svesti na elementarne čestice koje međusobno djeluju prema zakonima mehanike.
To je kredo mehanističkog materijalizma.
“Tko god sumnja u ovo uvjerenje, dobrovoljno se proglašava glupim ili ludim.” I dalje je dopušteno sumnjati, ali samo u “prave” stvari. Na ovaj način, stablo znanosti potjeralo je granu koja je rasla u suprotnom smjeru od prvobitnih izdanaka. Pri svom rođenju, znanost je bila sinonim za otvorenost, s načinom razmišljanja koji je tjerao dogme i preispitivao uvjerenja. Međutim, kako se razvijala, također se pretvorila u ideologiju, uvjerenja i predrasude.
Znanost je tako doživjela transformaciju, kao što je to slučaj sa svim ideologijama. Isprva je to bio diskurs s kojim je manjina prkosila većini; potom je postala diskurs same većine. Tijekom te transformacije, znanstveni se diskurs uskladio s ciljevima koji su bili suprotni onim izvornim. Omogućio je manipulaciju masama, dopustio ljudima izgradnju karijere (“objavi” ili “nestani”), promicanje proizvoda (“Istraživanje pokazuje da naš sapun pere najbjelje”), širenje obmana (“Vjerujem samo statistikama koje sam sam lažirao”, Winston Churchill) te omalovažavanje i stigmatiziranje drugih (“Tko vjeruje u alternativnu medicinu je iracionalna budala”). Štoviše, čak i za opravdavanje segregacije i isključenosti (zabrana pristupa javnim prostorima osim ako ne nosite znak — maska, COVID putovnica — znanstvene ideologije). Ukratko, znanstveni diskurs je, poput svakog dominantnog diskursa, postao privilegirani instrument oportunizma, laži, obmane, manipulacije i moći.
Ovo je isječak iz knjige Mattiasa Desmeta Psihologija totalitarizma.
