Jučer je Megyn Kelly pokrenula još jednu rundu proračunatog bijesa kad je sugerirala da možda nije uvijek rasizam kad se bijela osoba obuče kao ne-bijela osoba za Noć vještica. Ona je tvrdila da takav kostim može značiti odavanje priznanja, nešto što je učinjeno s nevinim namjerama i u dobroj volji, stoga ni u kojem slučaju rasističko. Predvidljivo, ljudi su poludjeli zbog ovog savršeno razumnog stajališta, a Kelly je jutros izdala emotivnu ispriku . I tako započinje još jedna Noć vještica preventivno uništena osudama turobnih ljevičara.
Kolumnistica USA Today, Kirsten Powers, utvrdila je liberalnu poziciju s odgovarajućom razinom samopravednosti: “Dragi bijeli ljudi koji ste uzrujani što se ne možete maskirati u drugu rasu ili kulturu za Noć vještica: vaši osjećaji nisu važni. Jedini osjećaji koji su važni su od onih čiji su osjećaji nepoštovani/ismijani vašim prisvajanjem njihove kulture u svrhu zabave. Pokažite malo osnovne pristojnosti.”
Niti jedna inteligentna izjava nikad nije započela s “Dragi bijeli ljudi”, a ovo zasigurno nije bila iznimka. Ona navodi da su važni osjećaji samo “Uvrijeđenih stranki”. Ako se osoba osjeća da je njegova kultura “prisvojena”, onda je tako. Čini se kako je ovo konsenzus među liberalima. U uvodnom članku objavljenom u Cincinnati Enquirer, bijela žena je priznala da je prije nekoliko godina svoju kćer odjenula u kostim Pocahontas. Rekla je da nije namjeravala biti rasistička, ali je bila rasistička.
Sve ovo je totalno ludo iz više razloga, ali želio bih istaknuti samo jedan:
Dan sv. Patrika.
Moji preci su Irci. Na Dan sv. Patrika, brojni ne-Irci odijevaju se kao vilenjaci (Leprechauns) i loču pivo. Ako bih ja usvojio jezik koji koristi ljevica, mogao bih reći da se moja irska baština prisvaja, ismijava i spušta na grube stereotipe. Ali ja to neću reći. I nemojte također misliti da bilo koji od pravih Iraca u Irskoj to govori. Mislim da nam se samo nasmiju i zakolutaju očima. Što se mene tiče, ja odlazim u bar i pridružujem se svečanosti.
Nitko nije uvrijeđen Danom sv. Patrika. Čini se kako svi shvaćamo da, iako ljudi unaprjeđuju nimalo laskave stereotipe o Ircima, oni to čine iz zabave i iz privrženosti, a mislim čak i s malo zavisti. Svatko želi biti Irac na Dan sv. Patrika, a oni od nas s autentičnim irskim genima osjećaju malo ponosa. Ne idemo okolo mašući prstima u znak negodovanja. Dopuštamo tim pozerima Iraca da se zabavljaju, a mi se osjećamo dobro što smo samo napola pozeri Iraca.
Ali gdje se nalaze ljevičarski branitelji kulturne čistoće 17. ožujka? Ne mogu se naći nigdje. Oni gube glavu zbog “kulturne neosjetljivosti” kostima i svečanosti svakog dana u godini osim tog jednog. Zašto?
Pa, oni bi mogli tvrditi da je zabranjeno “prisvajanje” samo kultura potlačenih ljudi. Problem tog opravdanja jest da je posve proizvoljno. Još više, Irci su bili stoljećima strahovito progonjeni. Povijest Iraca bila je jedna patnja za drugom. Oni su bili progonjeni, podčinjeni, ubijani, zatvarani i masovno izgladnjivani. Oni su protjerivani iz svojih domova i potom diskriminirani u tuđini. Pa opet, mi pijemo zeleno pivo, jedemo Lucky Charms i predstavljamo njihovu kulturu zlim vilenjačkim maskotama.
Mene osobno ne smeta. Ne smeta nikoga. Sve to je zbog zabave. U tome je poanta. Ako možemo mirno i dobronamjerno gledati na more pijanih idiota u zelenim perikama i značkama “Poljubi me, ja sam Irac” koji raštimano pjevaju “I Would Walk 500 Miles” u pubu na Dan sv. Patrika, zašto ne možemo imati isto razumijevanje za ljude koji nose etničke kostime na Noć vještica? Kako se ovaj masivni dvostruki standard može opravdati?
Ne može. Dvostruki standardi se nikad ne mogu opravdati. To je zato što su dvostruki standardi. Ali čak i ako ne mogu spriječiti dvostruki standard, mogu barem odbiti sudjelovati u njemu. To je razlog zašto ću se smijati s ljubiteljima Dana sv. Patrika i s ljudima u svojim savršeno nevinim, iako navodno “kulturno neosjetljivim” kostimima na Noć vještica. Nema razlike između njih.
