Nedavno sam gledao skupinu prosvjednika, od kojih su većina bili mladi ljudi, koji osuđuju imigracijsku politiku predsjednika Donalda Trumpa. Oni su mahali meksičkim zastavama i vikali ““¡Si, se puede!” — “Da, mi to možemo!”
Ovo je sada borbeni poklič ljevičara, zagovornika otvorenih granica, ali nije oduvijek bilo tako. Zapravo, pitao sam se da li ijedan sudionik prosvjeda zna odakle on dolazi.
Krilatica je po prvi puta postala poznata prije pedeset godina, zahvaljujući Cesaru Chavezu. On je bio osnivač sindikata Ujedinjenih farmera. Kad je Chavez rekao “Si, se puede”, mislio je na nešto u potpunosti drugačije: “Da, mi to možemo… zatvoriti granice”.
Cesar Chavez mrzio je ilegalnu imigraciju.
On je, očigledno, bio Hispanac i definitivno član ljevice, ali se borio kako bi zadržao ilegalne meksičke imigrante van ove zemlje. Razumio je da će seljaci iz Latinske Amerike uvijek raditi za manje nadnice od Amerikanaca. To je zašto ih poslodavci preferiraju. Chavez je to znao. “Tako dugo dok s nama graniči siromašna zemlja”, objasnio je jedanput, “bit će vrlo teško pobijediti u štrajkovima”.
Godine 1969., Chavez je predvodio marš središnjom Kalifornijom kako bi prosvjedovao protiv zapošljavanja ilegalnih imigranata kao berača plodova. S njim su bili demokratski senator Walter Mondale i velečasni Ralph Abernathy, dugogodišnji pomoćnik Martina Luthera Kinga.
Deset godina kasnije, Chavez je poslao naoružane pripadnike sindikata u pustinju kako bi napali državljane Meksika koji su se pokušavali ušuljati preko granice. Chavezovi ljudi tukli su imigrante lancima i bičevima napravljenima od bodljikave žice. Ilegalnim strancima koju su se usudili raditi kao štrajkolomci, zapaljeni su automobili, a na njihove kuće bacane su zapaljive bombe.
Chavezu nije bilo neugodno radi toga. On se hvalio time.
Nema veze. Chavez je ostao progresivnim herojem. Predsjednik Obama proglasio je njegov rođendan komemorativnim saveznim blagdanom. To je neradni dan u pola tuceta država. Postoji koledž nazvan prema njemu, kao i deseci javnih škola.
Život Cesara Chaveza nas podsjeća koliko se ljevica promijenila — i koliko brzo.
Sve do nedavno, većina demokrata slagala se s Chavezom. Oni su bili protiv neprovjerene imigracije jer su znali da ona šteti američkim radnicima. I bili su u pravu.
Jedna studija ekonomista s Harvarda istraživala je učinke masovne migracije kubanskih izbjeglica u ovu zemlju 1980. — takozvanog Egzodusa iz Mariela. Otkrio je da su u Miamiju američkim radnicima sa srednjoškolskim obrazovanjem plaće pale za više od trideset posto nakon što su stigle izbjeglice. Ako vjerujete u ponudu i potražnju, to nije nimalo iznenađujuće.
Nakon pada Saigona 1975. godine, demokratski guverner Kalifornije Jerry Brown suprotstavio se prihvatu vijetnamskih izbjeglica na temelju opravdanja da je u državi već siromašnih ljudi. Kao što je izjavio u to vrijeme: “Postoji nešto čudno u izjavi: ‘Primimo 500.000 ljudi’ kad se ne možemo brinuti o milijun nezaposlenih stanovnika Kalifornije.”
Senatora Joe Bidena iz Delawarea, koji je u to vrijeme služio svoj prvi mandat, složio se s tom izjavim; on je predstavio saveznu legislaturu kako bi spriječio dolazak Vijetnamaca.
Dva desetljeća kasnije, vodeći demokrati još uvijek su bili oprezni zbog masovne imigracije, pogotovo ilegalne imigracije. Kao što je Bill Clinton rekao u svom Govoru o stanju Unije 1995. godine: “… Amerikanci… su s pravom uznemireni velikim brojem ilegalnih stranaca koji ulaze u našu zemlju. Poslove koje oni drže u suprotnom bi odlazili državljanima ili legalnim imigrantima. Javne usluge koje oni koriste, na teret su našim poreznim obveznicima.”
Nijedan istaknuti demokrat ne bi danas rekao ništa slično bez da bude proglašen rasistom. Clinton je zaradio ovacije.
Do 2006. godine, još uvijek su postojali liberali koji su bili zabrinuti o ekonomskim posljedicama imigracije, legalne ili ilegalne. “Imigracija smanjuje plaće domaćim radnicima koji se natječu s imigrantima”, objasnio je ekonomist Paul Krugman u New York Timesu. “… Morat ćemo smanjiti priljev niskokvalificiranih imigranata. Uglavnom, to znači bolju kontrolu nad ilegalnom imigracijom.”
Te iste godine, senatorica Hillary Clinton glasala je za ogradu na granici s Meksikom. Isto su učinili i Barack Obama te Chuck Schumer kao i još 23 demokrata.
Više ne.
Dvadeset godina nakon što je Bill Clinton rekao Amerikancima da imaju pravo što su uznemireni ilegalnom imigracijom, njegova supruga ukorila je zemlju zbog provođenja graničnih kontrola.
Dakle, što se promijenilo?
Ekonomija se nije. Zakon ponude i potražnje još uvijek vrijedi. Nije slučajno da su, kako se ilegalna imigracija povećala, plaće američkih radnika stagnirale. Ono što se promijenilo je to što su demokrati prestali brinuti o tim radnicima. U stvari, o srednjoj klasi općenito.
Zašto?
Evo odgovora, u četiri jednostavne činjenice.
Jedan: Prema nedavnoj studiji sveučilišta Yale, u Sjedinjenim Državama živi najmanje 22 milijuna ilegalnih imigranata.
Dva: Plan demokrata je svima dati državljanstvo. Pročitajte platformu Demokratske stranke iz 2016.
Tri: Studije pokazuju da velika većina imigranata koja prvi put glasa, daje svoj glas demokratima.
Četiri: Najveća razlika u povijesti američkih predsjedničkih izbora bila je samo 17 milijuna glasova.
Nagrada za demokrate: trajna izborna većina u doglednoj budućnosti. Jednom riječju: moć.
To je poanta, bez obzira na to što vam kažu; pa neka su američki radnici prokleti.
Ja sam Tucker Carlson.
