Ovaj tjedan sam organizirao konferenciju u Europskom parlamentu na kojoj je glavni govornik bio dr. Ted Malloch, koji je vrlo dobro upoznat s Europom. Istovremeno, dr. Malloch analizirao je europske probleme kao autsajder, s kritičkim, objektivnim okom.
Kad je Ted vidio ovaj naslov, nasmijao se i pitao: OK, “ne ako, već kada”, međutim, možemo li dati specifičan odgovor na pitanje “kada”?
Pa, ne možemo dati kratki odgovor poput “sutra” ili “u pet mjeseci” ili “za godinu dana”.
Umjesto toga, možemo primijetiti da se problemi Europske unije mijenjaju iz dana u dan.
Također, ovdje ne govorim o dobroj promjeni!
U svakom dinamičkom sustavu, “promjena” (možete je pročitati kao pravu “reformu”) ima “prozor mogućnosti”.
Zamislimo automobil koji se kreće po ravnoj cesti. U jednom trenutku, cesta skreće. Ne postoji fiksni, unaprijed određeni trenutak kad vozač mora početi skretati. On ili ona mora početi polako skretati prije ili može iznenada skrenuti vrlo brzo. Međutim, što više odgađaju, to je rizik veći. Postoji trenutak nakon kojeg se skretanje više ne može napraviti i nesreća je neizbježna.
Već gotovo pet godina, otkako sam postao članom Europskog parlamenta, bio sam preokupiran dubokim neuspjehom Europske unije.
Ovdje ću pokušati opisati one najgore.
Prvo, centralizirana birokracija koja koristi ogromnu količinu resursa i, s druge strane, dramatično odgađanje poduzimanja jednostavnih mjera.
Drugo, institucionalna nesposobnost: europske institucije nisu kalibrirane kako bi se suočile s realnostima na terenu.
Treće, horizontalna fragmentacija između država članica teži uspostavljanju de facto nejednakosti u kojoj velike i/ili razvijene države poduzimaju diskriminirajuće odluke protiv manjih.
Četvrto, vertikalna diskriminacija: najbolje pripremljena radna snaga i razvojna središta koncentriraju se u već bogatim zemljama.
Peto od svega, politička skleroza, mainstream čelnici i stranke ne zauzimaju se više za stvarne probleme građana i skloni su mijenjanju političkih odluka rukovodstvenim odlukama.
Postoji malo demokracije, da se tako izrazim.
Želim biti jasan: ja ne želim potpuno ukidanje Europske unije.
Desetljećima, EU je donosila prosperitet i stabilnost Zapadnoj Europi. Deset godina, moja vlastita zemlja, Rumunjska, uživala je važne prednosti kao članica EU.
Ukratko, rad EU donio je korisne posljedice koje se više ne mogu ukloniti iz načina života europskih građana.
Nestanak Unije dramatično bi utjecao na dohotke većine Europljana.
Praktično, Europljani bi postali novi migranti prevrnutog svijeta.
Postoji hitna potreba za reformama, ponajprije u odnosu na gore navedene neispravnosti.
Nacionalne države su sigurnosna mreža ove reforme.
One same mogu osigurati pomirenje s potrebama građana i, istodobno, oživjeti europski projekt vizijom i entuzijazmom koja je obilježavala razdoblje utemeljiteljskih otaca 1957.
Suverenitet i supsidijarnost su principi kojima se trebamo vratiti kako bismo reformirali EU.
Međutim, postoji još jedno neodgovoreno pitanje: kakav je interes Sjedinjenih Država u svemu tome?
Tijekom Hladnog rata, SAD su vidjele Europu kao bojišnicu i podržavale su njezinu Zapadnu stranu.
Nakon toga, proširenje Unije stvorilo je također prilike za Ameriku.
Henry Kissinger je jednom rekao da nema sugovornika ako želi razgovarati s “Europom”.
U stvari, Unija je rezultat te situacije. Ako Amerika želi biti lider boljeg, slobodnijeg svijeta, ona mora djelovati u korist boljeg partnerstva s Europom.
EU se mora reformirati i to pod hitno. Sad je pravo vrijeme.
Ako to ne učini, ona će nestati i to će izazvati niz negativnih posljedica.
Je li svijet spreman nositi se s 500 milijuna Europljana čiji bi prosperitet bio uništen? Novim neprijateljstvima i sukobima?
Gospodarska suradnja i prosperitet u mirnoj Europi — ovisi o Americi.
Laurențiu Rebega je rumunjski političar i od 2014. član Europskog parlamenta.
