Jedva se mogu prisiliti napisati rečenicu poput ove: Prošli tjedan, devetogodišnja djevojčica se objesila. Njezino ime je bilo Maddie Whittsett. Pohađala je četvrti razred.
Njezini roditelji kažu da je tog dana Maddie došla iz škole u dobrom raspoloženju, naizgled uzbuđena zbog posjeta Chic-fil-A. Ali kad je Maddieina majka otišla u njezinu sobu kako bi joj rekla da je vrijeme za polazak, pronašla je svoje dijete kako visi u ormaru. Čovjek ne može niti početi razmišljati o užasu takve scene.
Ispalo je da je Maddie bila često zlostavljana od svojih vršnjaka u školi. Prema njezinoj prijateljici, taj dan je bila podvrgnuta osobito okrutnom zlostavljanju. Ta činjenica, bez sumnje, vjerojatno ima veze sa samoubojstvom. Ali njena obitelj sumnja da je možda još nešto igralo ulogu: ADHD lijekovi. Maddiein očuh izjavio je kako je tek nedavno počelaa uzimati lijek zbog poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD). Jedna od navedenih nuspojava lijeka su “suicidalne misli”.
Nikada nećemo sa sigurnošću znati što se događalo unutar Maddiene glave tog dana, ali je li slučajnost to što je počela uzimati lijek koji uzrokuje suicidalne misli netom prije samoubojstva? Njezini roditelji ne misle tako i tko to može osporiti? Samoubojstvo mladog djeteta sigurno izgleda, intuitivno, poput nečega što je uzrokovano vanjskom silom, nekim stranim agentom. Djeca te dobi ne bi ni približno trebala imati u glavi ideje samoubojstva. Ona čak ne bi trebala niti znati što je to. Naravno da je oduzimanje vlastitog života užasan šok za svakoga. Ali devetogodišnjakinja? Kako je takva stvar uopće moguća?
Nažalost, priče poput Maddieine su mnogo češće nego su to bile prije. Studije pokazuju da se broj djece koja pokušavaju ili razmišljaju o samoubojstvu udvostručio u proteklom desetljeću. Ovo je višeslojan fenomen za kojeg se ne može baciti krivnja na jedan jedinstveni čimbenik. Međutim, mislim da griješimo kad sve pripisujemo zlostavljanju i gotovo prestajemo razmatrati ostale moguće čimbenike. Djeca su oduvijek bila zlostavljana. Ali nisu oduvijek počinjavala samoubojstva tako često kao danas. Nešto drugo je zasigurno u pitanju.
Kako se stopa samoubojstva među djecom eksponencijalno povećala, isti trend možemo vidjeti kod broja djece kojoj se propisuju psihijatrijski lijekovi. Trenutačno postoji više od 7 milijuna djece na nekoj vrsti psihotropnih lijekova, a više od polovice njih tretira se zbog ADHD. Korelacija ne dokazuje uzročnost, ali nema li u ovom slučaju dovoljno korelacije kako bi postali iznimno oprezni pri doziranju djece s tim stvarima? Postoji razlog zašto farmaceutske kompanije uvrštavaju “suicidalne misli” kao nuspojavu. Postoji razlog zašto su zdravstveni dužnosnici u Kanadi stavili pod mandat da upozorenja o samoubojstvu budu oštrija i jasnija.
Branitelji tih lijekova će tvrditi da ne možemo povući izravnu vezu između psihotropskih lijekova i nasilnog i suicidalnog ponašanja. To je istina. Znamo da lijekovi mogu ostaviti neizbrisiv trag na dječjem mozgu u razvitku, ali ne znamo točno kakvu vrstu traga mogu ostaviti ili koliko dugo mogu trajati ili na koji način se mogu manifestirati. Kao što je dječji psiholog Ronald Brown rekao: “Više se koriste psihotropski lijekovi kod djece nego što imamo istraživačkih podataka o njima.” No, nedostatak podataka je dovoljan razlog da se suzdržimo od davanja tableta našoj djeci. Ako ne razumijemo u potpunosti što one čine djeci, kako utječu na njihove mozgove, na koji način ih mogu promijeniti, kako im mogu naštetiti ili pomoći, tada je jedini etički i razumni smjer onaj ekstremnog opreza.
Ekstremni oprez nije ono što vidimo od farmaceutskih kompanija i medicinskog establišmenta. Oni nastavljaju prekomjernu proizvodnju pilula, gurajući ih niz grla naše djece, sve uz lepršava obećanja da su lijekovi savršeno sigurni. Sigurni? Možda mogu nagnati učenicu četvrtog razreda na razmišljanje o samoubojstvu — ali oni su sigurni? Možda mogu izmijeniti njezinu osobnost, učiniti je ljutom, agresivnom, uzrokovati halucinacije — ali oni su sigurni? Možda bih mogao iznijeti tvrdnju da je bilo koji lijek koji može staviti misli u glavu djeteta, po definiciji, nesiguran. Pogotovo zato što je misao funkcija uma, svijesti, a nitko na kugli zemaljskoj ne zna točno kako kemijske reakcije u mozgu mogu proizvesti nešto poput misli. Liječnici i farmaceutske kompanije igraju se u areni koju ne razumiju u potpunosti.
Trebali bismo napomenuti da su samoubojstva djece samo jedan od užasnih i sve češćih fenomena koji bi se mogli povezati sa psihijatrijskim lijekovima. Masovne pucnjave su drugi. Na desetke nasilnih napada u školama sprovela su djeca na psihijatrijskim lijekovima. I ne samo djeca. Pucač u Las Vegasu bio je na lijekovima protiv anksioznosti. Pucač u kino-kompleksu u Coloradu bio je na antidepresivima. Pucač iz Charlestona također je uzimao lijek po imenu Subuxone. Pucač na Virginia Techu bio je na psihijatrijskim lijekovima. Popis se nastavlja.
Mogu li se propisani lijekovi isključivo okriviti za bilo koji od ovih napada? Naravno da ne. Ali ne mislim da je sasvim slučajno da je toliko masovnih pucača bilo na psihijatrijskim lijekovima. I ne mislim da je slučajnost činjenica da je Maddie Wittsett napravila samoubojstvo dok je uzimala lijek koji je djetetu mogao izazvati suicidalne misli. Čini se kako ovdje postoji veza, vrlo očita veza. A farmaceutske kompanije to znaju. A isti slučaj je i s liječnicima. I vrijeme je da ih počnemo držati odgovornima.
