Previše ljudi vjeruje da je ropstvo “jedinstvena institucija”. Tako je barem Kenneth Stampp nazvao ropstvo u svojoj knjizi “Jedinstvena institucija: Ropstvo na Jugu prije Građanskog rata”. No, ropstvo nije nimalo jedinstveno, čudno ili neobično. Ono je bilo uobičajeno među drevnim narodima poput Egipćana, Babilonaca, Asiraca, Hetita, Grka, Perzijanaca, Armenaca i mnogih drugih. Velik broj kršćana porobljen je za vrijeme otomanskih ratova u Europi. Bijeli robovi bili su uobičajeni u Europi od Mračnog doba do Srednjeg vijeka. Europljani su se tek nakon 1600. godine priključili Arapima i Afrikancima i započeli Atlantsku trgovinu robljem. Kao što je David P. Forsythe napisao u svojoj knjizi “Globalist”, “Ostaje činjenica da je početkom devetnaestog stoljeća oko tri četvrtine svih živih ljudi bilo protiv svoje volje vezano nekim oblikom ropstva ili kmetstva.”
I dok ropstvo predstavlja jedno od najvećih zadiranja u ljudsku slobodu, ono nipošto nije jedinstveno ili ograničeno na Zapadni svijet ili Sjedinjene Države, kao bi što mnogi liberalni akademici voljeli da vjerujemo. Velik dio njihove indoktrinacije naših mladih ljudi, na svim razinama obrazovanja, posvećuje se oslikavanju osnivača naše nacije kao rasističkih pristaša ropstva, no ta priča nije tako jednostavna.
U vrijeme Ustavne konvencije 1787. godine, robovi su sačinjavali oko 40 posto populacije u Južnim kolonijama. Raspodjela Zastupničkog doma i broj elektoralnih glasova, koje bi svaka država imala na predsjedničkim izborima, trebala se temeljiti na broju stanovnika. Južni delegati na konvenciji željeli su da se robovi broje kao jedna osoba. Delegati sa Sjevera i oni koji su se protivili ropstvu, tražili su da se samo slobodne osobe broje u svrhu raspodjele Zastupničkog doma i izbornog kolegija. Postignut je kompromis da se svaki rob broji kao samo tri petine osobe.
Mnogi kritiziraju ovaj kompromis kao dokaz rasizma. Moje pitanje ovim grubo neinformiranim kritičarima jest: smatraju li poželjnijim da su se robovi računali kao cijele osobe? Robovi koji bi se brojili kao cijele osobe dali bi robovlasničkim državama na Jugu mnogo više političke moći. Ili, da li bi kritičari osnivača radije željeli da delegati sa Sjevera nisu pristali na kompromis i da uopće nisu dozvolili računanje robova. U slučaju odigravanja takvog scenarija, postojala je velika vjerojatnost da Ustav ne bi bio ratificiran. Dakle, pitanje koje se postavlja jest da li bi crncima bilo bolje da su Sjeverne i Južne države otišle svaka svojim putem, što u konačnici ne bi rezultiralo američkim Ustavom i Unijom. Za razliku od današnjih pseudointelektualaca, crni abolicionist Frederick Douglass shvaćao je kompromis, rekavši kako je klauzula tri-petine bila “otvoreno onesposobljavanje robovlasničkih država” koja ih je lišila “dvije petine njihove prirodne osnove političkog zastupanja”.
Douglassovu viziju podijelili su Patrick Henry i ostali. Henry je, obrazlažući stvarnost kompromisa tri petine, rekao: “Koliko god osuđujem ropstvo, vidim da razboritost zabranjuje njegovo ukidanje.” S ovakvom Unijom, Kongres je barem imao ovlasti ukidanja trgovine robljem 1808. godine. Prema delegatu Jamesu Wilsonu, mnogi su vjerovali da je klauzula zabrane trgovine robljem položila “temelje za protjerivanje ropstva iz ove zemlje”. Mnogi od osnivača mrzili su ropstvo. Njihove izjave mogu se pročitati na mojoj web stranici walterewilliams.com.
Najjedinstveniji aspekt ropstva u Zapadnom svijetu bio je moralni bijes usmjeren protiv njega, koji se počeo isticati u 18. stoljeću i koji je doveo do masivnih napora za njegovo ukidanje. Snaga britanske mornarica je bila ta koja je zaustavila trgovinu robljem. A naša zemlja je vodila skupi rat koji je doveo do kraja ropstva. Nažalost, te činjenice o ropstvu nisu uključene u lekcije koje se poučavaju u našim školama i sveučilištima. Umjesto toga, postoji grubo pogrešna prezentacija i sugeriranje da je ropstvo bilo jedinstveno američka praksa.
Walter E. Williams je profesor ekonomije na Sveučilištu George Mason.
