Vatikanska novinska služba obilježila je prošli tjedan šezdesetu obljetnicu Kubanske komunističke revolucije, pišući: “Kubanska revolucija proslavila je 60. obljetnicu 1. siječnja 2019. Na otoku, povijesna obljetnica proslavljena je ceremonijom u Santiago de Cuba…” Čovjek bi pomislio da povijesnu obljetnicu nije proslavilo otprilike 35.000 do 141.000 kubanskih građana koje je pogubio Castrov režim. Isto tako, vjerojatno je propustilo svečanost i otprilike 18.000 kubanskih disidenata koji su zatvoreni proteklog desetljeća kao i dva milijuna koji žive u inozemstvu zbog straha od brutalnosti režima.
Sveta Stolica brzo je izbrisala tu objavu, ali nažalost takvi hvalospjevi socijalizmu postali su uobičajena pojava unutar Katoličke crkve. U apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium 2013., papa Franjo je napao slobodna tržišta, tvrdeći:
Neki ljudi i dalje brane trickle-down teorije koje pretpostavljaju da će gospodarski rast, potaknut slobodnim tržištem, neizbježno uspjeti u ostvarivanju veće pravde i inkluzivnosti u svijetu. Ovo mišljenje, koje nikada nije potvrđeno činjenicama, izražava grubo i naivno povjerenje u dobrotu onih koji drže ekonomsku moć i u sakralizirana djelovanja prevladavajućeg ekonomskog sustava.
Piroman na polju ‘strašila‘, iako se argentinskom pontifu može oprostiti nerazumijevanje osobitih čuda američke ekonomije ponude. Međutim, do 2017., papa je suzio svoje napade na sam kapitalizam, kojeg je optužio da daje “moralni plašt nejednakosti”.
Barem od vremena takozvanog “Isusovog pokreta” 1960-ih i 70-ih, politički ljevičari pokušavaju preobraziti Krista u nekakvu vrstu hipija koji se protivi slobodnim ekonomijama. Kako ova pogubna narativa sada doseže do samo prijestolja sv. Petra, došlo je vrijeme da ponovno proučimo što su bivši pontifi govorili o socijalizmu.
Leo XIII, treći najdugovječniji papa u povijesti, nazvao je tadašnju početnu ideologiju socijalizma “štetočinom” i “kugom” u svojoj enciklici Quod Apostolici Muneris iz 1878. Nastavio je opisivati socijaliste kao “opaku konfederaciju … koja krade samo evanđelje” kako bi unaprijedila “svoja izopačena učenja”. Kasnije, u svojoj enciklici Rerum Novarim, Leo je nazvao socijaliste “suosjećajno nepravednima”. Upozorio je “koliko nepodnošljivom i mrskom ropstvu bi građani trebali biti podvrgnuti” pod socijalizmom, koji “mora biti u potpunosti odbačen” jer je “izravno u suprotnosti s prirodnim pravima čovječanstva” i “u stvarnosti bi predstavljao izjednačavanje svih na slično stanje bijede i degradacije.”
Papa Ivan Pavao II., koji je u Poljskoj iz prve ruke vidio opakost internacionalnog socijalizma, potvrdio je 1991. u svojoj enciklici Centesimus Annus: “Na razini pojedinačnih nacija i međunarodnih odnosa, slobodno tržište je najučinkovitiji instrument za korištenje resursa i učinkovito odgovara na potrebe.” Šest mjeseci kasnije, Berlinski zid je zauvijek pao. Sovjetski Savez je doživio slom, ne samo zbog napora velikih ljudi poput Ivana Pavla II., već zbog, kao što je primijetio: “Fundamentalna greška socijalizma je antropološka u prirodi. Socijalizam pojedinca promatra jednostavno kao element, molekulu unutar društvenog organizma, tako da se dobro pojedinca u potpunosti podređuje funkcioniranju društveno-ekonomskog mehanizma.” Socijalizam uništava društva jer pogrešno razumije ljudsku prirodu.
Bič socijalizma još jednom prijeti našoj zemlji, zbunjenoj kakva jest ekonomskim i povijesnim neznanjem. Dva socijalista upravo su osvojila mjesta u Kongresu. Treći inficira Senat. Većina američkih milenijalaca se sada identificiraju kao socijalisti. S vedrije strane, samo 32% tih milenijalaca može definirati što znači socijalizam. Vrijeme je zrelo za obrazovanje. Nažalost, naši pretpostavljeni moralni instruktori radije bi slavili Fidela Castra.
