Noah Rothman, brilijantan mladi pisac i urednik u časopisu Commentary, upravo je izdao svoju prvi knjigu, a govori o besmislicama.
Dopustite mi da budem jasan: Knjiga nije besmislica. Ona je oštra, pronicljiva i strastvena. Tema, obuhvaćena u naslovu knjige “Nepravda: Socijalna pravda i rastavljanje Amerike”, je besmislica jer je socijalna pravda besmislica.
Sad, kad kažem “besmislica”, mislim na besmisleno, kao u nedostatku unutarnje logike i strogoće definicije. Prije nekoliko godina, kad sam radio na svojoj knjizi “Tiranija klišeja”, stavio sam svoju istraživačku kacigu i kopao po literaturi kako bih našao usuglašenu definiciju socijalne pravde. Ono što sam pronašao bilo je nalazište za nalazištem pirita. Od sindikata do bezbrojnih sveučilišta te skupina za prava homoseksualaca, pa čak i do Američke nacističke stranke, svi oni su inzistirali da su šampioni socijalne pravde. Jedine nesuglasice počivale su na pitanju kome je najpotrebnija pomoć ovog dragocjenog resursa.
Ono što je uobičajeno gotovo svakoj definiciji socijalne pravde jest neka verzija “ekonomske pravde”, koja obično znači ono što filozofi nazivaju “distributivnom pravdom” — tj. uzimanje novca od onih koji imaju i davanje onima koji nemaju. No, ono o čemu je doista riječ je moć. Njezini zagovornici žele moć da rade ono što žele, a ako kažu da je to u ime socijalne pravde, to ih navodno opravdava.
Na primjer, platforma Zelene stranke koja govori o socijalnoj pravdi duga je gotovo 60 stranica (i 17.000 riječi). Između ostalog, govori o: Zaustavljanju govora koji ovjekovječava “ugnjetavanje i zlostavljanje”, reformu Ureda za indijanska pitanja, suverenitet Havaja, naknadu homoseksualcima i lezbijkama koji su patili od “nepravde”, poticanje potencijala mladih “do najveće moguće mjere” i reinvestiranje “značajnog dijela” vojnih izdataka za “potporu obiteljima, razvoj radnih mjesta s primanjima dovoljnima za život i programa osposobljavanja za posao”. Socijalna pravda nije samo teorija, to je popis želja.
I ovdje dolazimo do suštine problema. Konzervativcima koji čitaju literaturu o socijalnoj pravdi može se oprostiti zbog razmišljanja da je taj pojam zapravo samo Trojanski konj za socijalizam. Ranijih godina je bio takav. No, iako je istina da mnogi današnji ratnici socijalne pravde zagovaraju socijalizam, animirajuća strast proizlazi iz politike identiteta.
Jednostavno rečeno, povijesno ugnjetavane skupine ili skupine u nepovoljnom položaju žele odštetu u ime socijalne pravde. Rothman to naziva “retributivnom pravdom”. Prema tom mišljenju — u kojem očigledno ima malo više istine — bijelci su povijesno uživali privilegije koje ne-bijelci nisu i stoga se ne-bijelcima nešto duguje, a “bijela privilegija” mora biti srušena. Isti argument može se primijeniti na muškarce, heteroseksualce, itd.
Među bezbrojnim problemima ovog svjetonazora je onaj da su pojedine okolnosti prokuhane. Bijeli potomak abolicionista sa Sjevera je jednako “kriv” kao i svaki drugi korisnik bijele privilegije. Ogromne apstraktne kategorije ljudskih bića strpane su u pojmove kolektivne krivnje — ili stradalništva.
To je dijelom razlog zašto je Friedrich Hayek prezirao pojam socijalne pravde. On je gledao na nju kao na samu negaciju jasne stare pravde. Tradicionalno, pojedinac bi samo trebao biti odgovoran za grijehe koje je počinio/la protiv određene osobe. Ako osoba A učini nešto strašno i bez znanja osobe B, nepravedno je držati osobu B odgovornom samo zbog boje njegove kože. Još je i grotesknije smatrati osobu B odgovornom za stvari koje je učinila osoba A, ako je osoba A živjela prije 300 godina.
Kad se Rothman pojavio na u MSNBC-ovoj emisiji “Morning Joe” kako bi razgovarao o svojoj knjizi, reakcija prisutnih kritičara i onih na društvenim medijima često se svodila na tvrdnju da on nije u poziciji kritiziranja socijalne pravde jer ne pripada kategoriji ljudi kojima je potrebna socijalna pravda. Argumenti bijelog čovjeka mogu se u potpunosti odbaciti samo zbog boje njegove kože.
A time dolazimo do srca razloga zašto je socijalna pravda besmislica. Socijalna pravda je vrsta čarobne inkantacije koja prikazuje neugodne prepreke agendi njezinih zagovaratelja nelegitimnima. Sloboda govora je dobra osim ako ne povrijedi određene skupine. Pravo na vlasništvo je dobro osim ako socijalna pravda ne nalaže da netko drugi treba vaše stvari više. Pravo suočavanja s vašim optužiteljem se negira zbog potrebe “vjerovanja svim ženama”.
Čak su i činjenice irelevantne u svjetlu socijalne pravde. Kao što su Ujedinjeni narodi naveli prije jednog desetljeća: “Današnji vjernici u apsolutnu istinu identificiranu vrlinom i pravdom nisu niti spremni niti poželjni kompanjoni braniteljima socijalne pravde.”
Drugim riječima, ako vjerujete da bi vladavina prava i jednostavna istina trebali odrediti tko je u pravu, vi ste neprijatelj socijalne pravde. Ja smatram te termine prihvatljivima.
