U ponedjeljak, bivša glavna vanjskopolitička dopisnica CBS News-a, Lara Logan, ispustila je bombu na medije: rekla je umirovljenom Navy SEAL-u Mikeu Ritlandu da su mediji divlje pristrani u korist političke ljevice. “Ovaj intervju je za mene profesionalno samoubojstvo”, izjavila je, nakon što se složila s Ritlandom da većina medija “apsurdno naginje na lijevo”. Rekla je:
“Mediji su posvuda uglavnom liberalni, ne samo u SAD-u. Ali u ovoj zemlji, 85% novinara su registrirani demokrati — to je jednostavno činjenica. Nitko nije registrirani demokrat ako je uistinu republikanac. Dakle, činjenice su na strani koje ste upravo naveli: većina novinara su ljevičari ili liberali ili demokrati ili koju god već riječ želite upotrijebiti. Kako znate da vam lažu? Kako znate se manipuliraju s vama? Kako znate da nešto nije u redu s izvješćivanjem? Kad sve pojednostave i nema sivog područja. Ne postoji sivo područje. Sve je jednostrano. Pa, život nije takav. Ako ne odgovara stvarnom životu, vjerojatno nije — nešto nije u redu.”
Usporedite ispravno viđenje medija Logan s riječima novinara Washington Posta i MSNBC-a Jonathana Capeharta, koji je opisao divlje malverzacije medija u slučaju Jussie Smolletta na ovaj način:
Same okolnosti i način na koji je ispričao svoju priču i ono što je rekao da mu se dogodilo, na neki način uklapa se u nara — ne narativu, već stvarnost za mnoge ljude u ovoj zemlji od inauguracije predsjednika Trumpa, da postoji atmosfere prijetnje i atmosfera mržnje širom zemlje koja je ljudima omogućila da ili spremno vjeruju ili žele vjerovati Jussieju Smollettu.
Capehartova Freudova omaška je zapravo vrlo važna. Bio je u pravu što su mnogi ljudi u medijima dodijelili kredibilitet Smollettovoj prijevari jer se uklapa u narativu. Ali potom se sam ispravio i ustvrdio da to nije uopće bila narativa — već “stvarnost za mnoge ljude u ovoj zemlji”.
Sad, ova omaška je fascinantna jer otkriva nesretnu istinu o mnogim članovima medija na političkoj ljevici: oni brkaju svoju narativu s istinom. Mišljenje postaje činjenica. Oni koji se ne slažu s danom “činjenicom” — činjenicom koja je zapravo mišljenje — potom se označavaju neukima ili blesavima ili zlobnima.
Je li to nevina pogreška, stvar puke potvrde pristranosti kojoj smo svi skloni? Ili se nešto dublje događa?
Još od 1960-ih, radikalna ljevica je tvrdila da većinom ljudskih interakcija vladaju dinamike moći. Kritička teorija sugerira, na primjer, da slobodna tržišta zapravo nisu dobrovoljni aranžmani pojedinaca koji sudjeluju u obostrano korisnoj trgovini — ona su odraz hijerarhijskih aranžmana koje su stvorili bogati. Prema tome, kritička teorija sugerira da bi regulirano tržište pod kontrolom “naroda” — progresivaca — ispravno preusmjerilo ekonomske odnose. Slično tome, kritička teorija sugerira da slobodan govor nije zapravo slobodan — to je sustav koji su uspostavili oni koji posjeduju snažne mehanizme distribucije svog govora na račun drugih. Prema tome, sugerira kritička teorija, po uzoru na Herberta Marcusea, da se određena mišljenja moraju utišati kako bi se izjednačile snage na terenu — mora se primijeniti “represivna tolerancija”.
Ako vjerujete u takvu kritičku teoriju, vjerojatno nećete biti sramežljivi oko primjene vlastite političke moći na te navodno hijerarhijske sustave. Uostalom, ako vjerujete da su sustavi govora i ekonomije konstruirani od strane moćnika, onda biste trebali koristiti sva raspoloživa sredstva kako biste djelovali protiv njih. Ako možete okriviti nekakve opake desničarske sile koje koriste skrivene mehanizme moći u svim sustavima koji vam se ne sviđaju, onda možete koristiti institucionalnu moć kako biste odcijepili te sustave.
Dakle, pristranost medija ne postaje zlo ili, u najmanju ruku, pogreška koju treba ublažiti, već pozitivno dobro. Objektivnost je, u okviru kritičke teorije, iluzija koju određene sile koriste protiv drugih sila; stoga, iluziju objektivnosti mogu i moraju koristiti legitimnije sile u ime određenih političkih interesa.
Većina članova medija sigurno ne razmišlja na ovaj način; većina članova medija vjerojatno postaje plijenom potvrdne pristranosti, a ne ideološkog samoopravdavanja. No, kontinuirano insistiranje članova naših medija da nisu skloni takvoj potvrdnoj pristranosti, kad to očigledno jesu, sugerira da se u određenom trenutku ta potvrdna pristranost pretvara u afirmativno uživanje ljevičarske politike moći. A to je doista opasno, jer politički motivirani igrači koji koriste fasadu objektivnosti kako bi progurali svoju agendu nisu uopće novinari. Oni su jednostavno lažljivci.
Ben Shapiro je američki odvjetnik, novinar, politolog, publicist i konzervativni aktivist te pravni savjetnik. Autor je desetak knjiga i jedan je od osnivača konzervativnog portala The Daily Wire.
