Uvijek me zbunjuju izjave ljudi koji tvrde da je novi nacionalni populizam prijetnja životu, slobodi i demokraciji u Europi.
Jer danas u Europi doista postoji prijetnja životu, slobodi i demokraciji. Ali ona ne dolazi od populista. Ona dolazi od anti-populista.
Nisu populisti ti koji su posljednjih šest mjeseci tukli, gađali i ozljeđivali prosvjednike u Francuskoj, zbog čega su mnogi od njih izgubili oči i udove. Anti-populisti su ti koji to čine.
Zapravo je anti-populistički heroj — Emmanuel Macron — taj koji nadzire ovo ekstremno državno nasilje i brutalno suzbijanje slobode u Francuskoj.
Nisu populisti ti koji nastoje oboriti najveće demokratsko glasanje u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva — glasanje za Brexit — zaprijetivši pritom da će potkopati samu ideju o pravu glasa. Anti-populisti su ti koji to čine.
Anti-populisti su ti koji su, upravo u trenutku kad slavimo 100. obljetnicu zadobivanja prava glasa za žene i muškarace radničke klase, pokušali blokirati ozakonjenje nečega za što je glasalo osam milijuna žena i milijuni muškaraca radničke klase: Brexita.
Nisu populisti ti koji marširaju ulicama u tisućama mašući natpisima koji se rugaju gluposti običnih ljudi i zahtijevaju da država jednostrano poništi demokratske želje tih ljudi. To su anti-populisti.
Nedvojbeno su anti-populisti, pro-EU navijači “People’s Vote” lobija ti koji su izašli na ulice s natpisima kojima vrijeđaju obične ljude jer nisu u stanju spelovati, jer su nedovoljno neobrazovani, jer su obmanuti oglasima na autobusu i koji misle da tim ljudima mora upravljati pametnija rasa ljudi. Anti-populisti su ti koji su oživjeli ove ružne ideje Viktorijanskog doba o plebejcima koji ne znaju ono što je u njihovom najboljem interesu.
Nisu populisti ti koji su osiromašili radničku klasu Grčke kako bi poduprli rezerve Europske središnje banke — to je djelo anti-populista. Nisu populisti ti koji su se upleli u programe demokratski izabranih vlada Mađarske i Italije — to su učinili anti-populisti. Nisu populisti ti koji au provodili ideologiju Tvrđave Europe i čak plaćali afričkim plaćenicima da zatvaraju i muče afričke migrante kako bi ih spriječili da stignu u Europu — to su učinili anti-populisti. Želite li vidjeti stvarni, životno-ugrožavajući rasizam u današnjoj Europi? Pogledajte tehnokrate, a ne populiste.
Stvarna opasnost u današnjoj Europi, u političkom smislu, nije populizam — to je anti-populizam. Stvarna opasnost je prodorna, često nasilna reakcija tehnokratskih elita protiv porasta nacionalno-populističkih osjećaja.
Razlog zbog kojeg ističem nasilnu, neliberalnu i anti-demokratsku prirodu ideologije anti-populizma nije samo kako bih rekao: “Vaša politička vjera je gora od moje” — iako vjerujem da jest!
To je kako bismo došli do samog korijena populističkog revolta, postavljajući ovo pitanje: zašto je odgovor vlastodržaca na populizam bio toliko poremećen i toliko destruktivan? Zašto su države koristile nepromišljeno nasilje protiv populističkih pokreta? I ono najupečatljivije, zašto političke i kulturne elite, poglavito u Britaniji, izgledaju voljne uništiti demokraciju kako bi slomile populističke osjećaje?
Reakcija je važna jer ona otkriva koliko je radikalan i važan ovaj populistički moment.
Porast populizma, od glasanja za Brexit do gilets jaunes i porasta novih, anti-elitističkih stranaka diljem Europe, često se predstavlja kao fenomen krajnje desnice, pa čak i kao povratak politika 1930-ih.
To je glupost. Istina je da se ovaj populistički trenutak uglavnom sastoji od običnih ljudi koji zahtijevaju obračun s političkim sustavom; suočavanje s tehnokratskim stilom politike; traženje novih oblika solidarnosti i novih mogućnosti kako bi se čuo njihov glas.
Nekim ljudima, osobito onima koji nastanjuju politički balon ili akademsku sferu, svaka politika koja dolazi odozdo izgleda zastrašujuće. Tim ljudima, koji drže mišljenje da bi se odluke morale donositi u prostorijama za seminare i sobama za vijećanje, svaka politika koja se formira u četvrtima radničkih klasa ili čak na ulici, kao što je to slučaj u Francuskoj, izgleda zastrašujuće i nepredvidivo. Oni imaju tendenciju gledati na bilo koju politiku koja je popularna — i zapamtimo da “populizam” znači politička pozicija koja je popularna — kao inherentno opasnu i pristranu.
No, aktualni populistički trenutak nije opasan. Upravo suprotno, on je nadahnut i uzbudljiv i radikalan. Ono što on u osnovi predstavlja jest izazov procesu posljednjih nekoliko desetljeća, kada je političko odlučivanje postajalo sve više i više izolirano od javnosti, od “plebejaca”, od nas i naših dosadnih mišljenja.
U poslijeratnom razdoblju, politika je sve više postajala rezervat takozvanih stručnjaka i sudaca i birokrata. To možemo vidjeti u usponu EU; u širenju kvazi-vladinih organizacija; u rastućim intervencijama sudaca u vrstama donošenja odluka koje bi nekoć bile briga demokracije; u outsourcingu sve više i više pitanja od političke važnosti i institucija koje su izvan dosega običnih smrtnika poput nas.
Pitanja ogromne važnosti o politici, ekonomiji i moralnosti uklonjena su iz demokratskih procesa i jednostrano predana onima koji su navodno pametniji i hladnijih glava od malih ljudi, pa su stoga u boljoj poziciji da odlučuju o ozbiljnim državnim pitanjima.
I kad bi se netko požalio na to isušivanje demokratskog ideala, te zamjene otvorenosti i jednakosti demokracije s mrtvilom i diktatorskom prirodom tehnokracije, on ili ona bili bi osuđeni kao pristrani ili fobični. “Eurofobni” zbog kritiziranja EU, “ksenofobni” zbog podržavanja ideala nacionalnog suvereniteta, “islamofobni” zbog želje da se zauzmu za Zapadne vrijednosti i tako dalje. Ne zadovoljavajući se bezobzirnim gaženjem naših demokratskih moći, nove su elite također ograničile našu mogućnost prosvjeda protiv tih procesa demoniziranjem i izoliranjem kritičkih glasova.
Potom je uslijedio populistički revolt. U doba u kojem je mantra moćnika “Ne možeš to reći!”, populistički revolt izjavljuje: “Mi možemo to reći i to ćemo i učiniti”. U vrijeme kad su elite koje donose odluke izolirane od javnog pritiska, populistički revolt uništava njihovu izolaciju i kaže: “To je ono što mi mislimo.” U vrijeme u kojem su neoliberalizam i tehnokracija atomizirali ogromne pojase Europe, ohrabrujući ljude da budu opsjednuti sobom i svojim identitetima, populistički revolt poziva na povratak solidarnosti, na osjećaj ljudskog zajedništva, na povezanost među ljudima koji osjećaju da imaju mnogo više zajedničkog jedni s drugima nego s političkim elitama.
To je divan razvoj događaja. Je li on neuredan i nepredvidljiv i kompliciran? Naravno. To će uvijek biti slučaj kad ljudi ponovno otkrivaju svoje glasove. Ali to je neupitno pozitivna stvar. Živimo u razdoblju u kojem mase zahtijevaju ponovno stavljanje u pogon demokracije, vraćanje političkog odlučivanja u ruke naroda i slom zagušljivih provjera, ravnoteža i kontrola koje su nametnute demokratskom procesu posljednjih desetljeća. Ljudi govore nešto istinski demokratsko: “Moj glas je važi onoliko koliko i tvoj i ja zahtijevam da ga slušaš.”
Brendan O’Neill je urednik magazina spiked i voditelj spiked podcasta The Brendan O’Neill Show.
