Prošlog tjedna, tijekom bučnog prosvjeda na Prvi maj, gilets jaunes su opljačkali parišku bolnicu Pitié-Salpêtrière. Trideset dva prosvjednika je uhićeno. To je bio “napad” “anti-kapitalista, ultra-lijevih militanata”, prema francuskom ministru unutarnjih poslova, Christopheu Castaneru.
Osim što nije. Video snimka incidenta jasno pokazuje kako prosvjednici traže utočište jer ih proganjaju brojni policajci koji pucaju na njih granate sa suzavcem i tuku palicama. Svi prosvjednici su pušteni bez podignute optužnice, a ministar unutarnjih poslova bio je prisiljen povući svoju izjavu.
Neutemeljeno klevetanje ovakve vrste usmjereno protiv gilets jaunesa, bilo od strane medija ili vlade, nije ništa novo. Od trenutka kad su prosvjedi počeli u studenom 2018. godine, vlada je žute prsluke odmah proglasila desničarskim nasilnicima. Mjesec dana kasnije, predsjednik Macron je iskoristio svoju novogodišnju poruku kako bi obilježio prosvjednike kao “rulju punu mržnje”, koja napada “izabrane zastupnike, snage reda i zakona, novinare, Židove, strance, homoseksualce”. Brojni mainstream mediji navode da prosvjednike “potiče” te “manipulira” Vladimir Putin.
Imajući u vidu namjere žutih prsluka da uzdrmaju francuski establišment, ovakav odgovor ne iznenađuje. Međutim, još je upečatljiviji potpuni nedostatak interesa medija i političara s ovu stranu Kanala. Takva je oskudica izvještaja da se diljem društvenih medija širi glasina kako je vlada Theresa May izdala tzv. “D obavijest”, zabranjujući tisku izvješćivanje o francuskim ustancima kako bi se izbjegli ‘copycat’ prosvjedi u Brexit Britaniji. No, u Britaniji ne postoji nikakva službena zabrana. Mnogo tužnija stvarnost je da ne postoji ništa službeno.
Najznačajniji val prosvjeda još od 1968. godine događa se posljednjih 26 tjedana — gotovo šest mjeseci — a opet jedva da izmamljuju bilo kakvu reakciju na ovim obalama. To je pokret ljudi koji zahtijevaju veću demokratsku i ekonomsku kontrolu. Oni se bore protiv neoliberalnog poretka koji je izmasakrirao njihov životni standard i lišio ih njihovih zajednica i društvene solidarnosti. To bi trebali biti prirodni uzroci za dizanje glasa ljevice. Dakle, gdje su svi oni govori na panjevima koji izražavaju solidarnost? Gdje su oni ‘početni prijedlozi‘ u parlamentu? Čelnik laburista Jeremy Corbyn u prošlosti je potpisivao ili inicirao te prijedloge izražavajući solidarnost s dalekom Venezuelom, Palestinom te mnogim drugima. Ali apsolutno ništa o gilets jaunes. I zašto nisu britanski navodni “internacionalisti”, pro-EU čelnici sindikata izrazili svoju podršku borbi francuskih radnika?
Ono što još više zabrinjava je šutnja prema rastućoj autoritarnosti francuske vlade. U vrijeme pisanja ovog članka, neovisni novinar David Dufresne je izbrojao preko 780 odvojenih i dokazivih ozbiljnih ozljeda uzrokovanih policijskim nasiljem. Prosvjednicima su raznesene šake, a masa njih izgubila je oko. Macronova vlada je uvela nove zakone kojima se zabranjuju nesankcionirani prosvjedi i cenzuriraju takozvane lažne vijesti (iliti anti-establišmentski sadržaj) na društvenim medijima. Vođama opozicije pretresaju urede, a tužitelji su pokušali provesti pretraživanja istražnih novina bez naloga. Zamislite zbor osuda kad bi se takve stvari događale u Mađarskoj Viktora Orbana? A opet, jedva da čujemo bilo kakav šum neodobravanja protiv francuskog liberalnog moćnika.
Da, neki britanski novinari i političari ozbljno su shvatili klevete francuske vlade, što je nesumnjivo prigušilo njihov interes u borbu žutih prsluka i omogućilo im da umanjuju ozbiljnost vladinog autoritarizma. Propagandne pikanterije začinjavaju i to malo izvješća o prosvjedima na engleskom jeziku. Na primjer, ugledne britanske novine, The Times, izvješćuju kako je policija suočena s “gilets jaunes ruljom” “nadjačana” i “nemoćna” — usprkos činjenice da je tijekom vikenda, kao što je to slučaj i većine vikenda, prema službenim podacima odnos snaga policije i prosvjednika bio 1:1.
No, glavni uzrok ove ravnodušnosti jest svijesnost, barem na određenoj razini, o tome tko su zapravo gilets jaunes, njihovom mjestu u društvu i protiv čega se bore. Mnogi od članova žutih prsluka su u istoj demgrafskoj skupini poput “bijednika” u Trumpovoj Americi i “gammona” Brexit Britanije, koji su naširoko prezirani od strane političkog i medijskog estabišmenta. I ne samo to, gilets jaunes se bore protiv nedemokratskog, neoliberalnog poretka koji podupire sva sila općenito pro-EU establišmenta. Oni su samo još jedna manifestacija populističke pobune koja ruši politički pravilnik diljem Europe. To je razlog zašto gilets jaunes užasavaju promatrače u Velikoj Britaniji — i zašto zaslužuju našu solidarnost.
Fraser Myers je pisac za spiked i voditelj spiked podcasta.
