Tijekom nedavnog vatrenog govora, gradonačelnik Pete Buttigieg je rekao: “Borba nije gotova dok transrodnim vojnicima, koji su spremni staviti svoj život na kocku za ovu zemlju, njihov glavni zapovjednik, koji se i sam pretvarao nesposobnim kako bi izbjegao služenje vojnog roka kad je na njega došao red, jednim po jednim tweetom prijeti uništenjem njihovih karijera.
U komentarima upućenim LGBT zajednici, obrušio se na američkog potpredsjednika Mikea Pencea, svoju čestu metu napada.
“To je stvar koju bi htio da Mike Penceovi ovog svijeta shvate”, grmio je, “ako imate problem s onim što sam ja, vaš problem nije sa mnom. Vaš problem je, gospodine, s mojim Stvoriteljem.”
Malo zbunjujuća izjava s obzirom na činjenicu da Pence nikada nije davao naznake bilo kakvih problema što se tiče odnosa njih dvojice.
Zapravo je u lipnju 2015. godine tadašnjem guverneru Indiane Mikeu Penceu postavljeno pitanje u vezi seksualne orijentacije Buttigiega. Odgovorio je: “Duboko poštujem gradonačelnika Buttigiega. Imamo odličan radni odnos. Vidim ga kao predanog javnog službenika i patriota.”
Jednako tako je u ožujku te iste godine tadašnji guverner tweetao je da će, u slučaju pronalaska bilo kojeg restorana koji diskriminira bilo koga na temelju seksualnosti, on osobno biti protiv toga.
If I saw a restaurant owner refuse to serve a gay couple, I wouldn't eat there anymore. http://t.co/QCAPBfnJzL
— Governor Mike Pence (@GovPenceIN) March 30, 2015
Činjenica da se stranka Harveyja Weinsteina žali kako Mike Pence želi uspostaviti nekakvo distopijsko društvo koje nalikuje Sluškinjinoj priči, prkosi svakoj logici; to je muškarac koji vjeruje u kavalirstvo u stilu 1950-ih godina. Ali upravo to kavalirstvo 1950-ih je razlog zbog kojeg su Pence i njegova obitelj stalne mete napada aktivista i medija.
Ti paradoksalni napadi na Pencea kulminacija su sila koje smo promatrali posljednjih nekoliko godina. Kako bismo to razumjeli, moramo pokušati razumjeti liberalne križare.
Moderni liberalizam je, u nedostatku bolje riječi, religija.
Možda zvuči nelogično da je ideja, koja na svojoj površini tvrdi da je emancipatorska, kruta poput religije. Međutim, posebice nakon 2016. godine, liberalizam se pretvorio u prezrenu, odbačenu religiju, koja se sad okreće svom križarskom pohodu.
Pogledajte Stephena Pinkera, jednog od cerekajućih svetaca modernog providonosnog liberalizma.
Detaljnu recenziju njegove knjige Prosvjetljenje sada: Slučaj za razum, znanost, humanizam i progres možete naći ovdje. U osnovi, Pinker ne razumije što je “prosvjetljenje”.
On smatra sve što se dogodilo od 1590. godine dobrim. On ne smatra kršćanske vrijednosti i kulturne sile, Berninija, Bacha, Beethovena, nikakvim utjecajem na prosvjetljenje i nikad ne odgovara na pitanje zašto se renesansa dogodila samo u Europi i nigdje drugdje. Pinker također pažljivo probira podatke koji odgovaraju njegovim nalazima o opadanju nasilja. Reakcija na moju recenziju bila je histerična. Sveci se ne smiju kritizirati.
Dok je teorija liberalizma kao filozofije nastala kao emancipacijska ideja protiv vjere, obitelji i konzervatizma u Europi, ona se polako pretvorila u vlastitu kvazi-religijsku snagu i to uglavnom zbog vlastitih inherentnih proturječnosti.
Poput marksizma, druge filozofske teorije koja je odlučila “osloboditi” ljude od veza buržoaske obitelji, morala i religije te u konačnici postala religijska, liberalizam je slijedio isti put.
Svaka globalna abrahamska religija imala je miran uspon, sve dok se nije suočila s organiziranom ili masovnom opozicijom. Kršćanstvo se mirno uzdizalo sve dok nije došlo u sukob s poganskim religijama Grčke i Rima i nakon toga ponovno tijekom križarskih ratova protiv islama.
Islam je imao cijelo razdoblje invazija uništavajući poganske religije Perzije i Levanta, kao i kad je došao u sukob s kršćanstvom.
Liberalizam, koji je bio teorija individualnih prava, se sad suočava s vlastitim križarskim razdobljem.
Tijekom 1960-ih godina, liberalizam je došao u sukob s idejom o vjeri, obitelji i konzervatizmu diljem Zapada. Ideja je bila uništiti veze konzervativnog morala u korist radikalnog emancipacijskog individualizma. No, tijekom 1990-ih godina, nakon raspada Sovjetskog Saveza, došlo je do križarskog zaokreta. Liberalizam je u sebi sadržavao providonosni osjećaj povijesti kao tijeka, kojoj je predodređeno imati slavni kraj, poput svih ostalih abrahamskih religija koje čekaju Božje kraljevstvo. Liberalizam je također imao koncept “izvornog grijeha”, u ovom slučaju poznatog kao “privilegija”, od kojeg se zapravo nikad ne možete doista osloboditi, bez obzira na vaš financijski ili društveni položaj. I konačno, liberalizam posjeduje križarski fanatizam, univerzalistički aspekt u suprotnosti s vlastitim inherentnim individualizmom. I tu leže svi problemi.
Na površini, individualna prava trebala bi biti savršeno dobra. Ali individualizam je kontradiktoran, a pravo nekih ljudi na religiju dolazi u sukob s pravima drugih ljudi na seksualnost. Oba bi mogla koegzistirati bez dolaženja u sukob, ali liberalni križarski pohod želi uništiti sve suparničke religije i proširiti svoje liberalne vrijednosti, norme, pravila i običaje.
Koegzistencija je nemoguća s takvom ekspanzionističkom, prožimajućom silom. Kad vidite poticanje transrodnih postrojbi i ženske pješadije uz sve rizike učinkovitosti i kohezije oružanih snaga, to je odbijanje suživota.
Kad se LGBT prava nađu u sukobu s vjerom kršćanskog pekara, čak i kad je na raspolaganju stotine drugih pekarnica ili kad drag showovi koji otvoreno iskorištavaju djecu dolaze u sukob s roditeljskim pravima, to je odbijanje suživota.
Ista ideja dovodi do inozemnih intervencija i ratova s kulturno stranim zemljama.
Taj križarski fanatizam je univerzalan i neće skoro završiti. Povijest mora imati svoje liberalno kraljevstvo nebesko u budućnosti, a svaka suparnička religijska sila koja se nađe na putu mora biti iskorijenjena. Suprotstavljeni tijek povijesti čini vas heretikom protiv jedine istinske vjere, onog kojeg se ne osvaja idejom, već nasilno slama.
U tom svjetlu, jasno je zašto je reakcija nakon 2016. godine bila toliko žestoka.
Religija koja je predodređena biti budućnost ne može biti spriječena.
U zapadnjačkim društvima, dok kršćanske vrijednosti nastavljaju opadati (u usporedbi s ne-zapadnjačkim društvima, poput istočne Europe, Indije, Bliskog istoka, gdje su snažne kulturne i religijske vrijednosti u uzlaznoj putanji), liberalizam bi trebao popuniti tu prazninu.
No, 2016. godine odbačen je od gotovo polovice biračkog tijela. I križarski pohod je započeo.
Sve do 1990., liberali su bili spremni prihvatiti poraz i shvaćali da se moć mijenja i da je ciklična. To više nije slučaj. Niti jedni izbori, niti jedan rezultat, ništa neće biti smatrano valjanim osim ako ne postoji apsolutna pokornost liberalnoj vjeri.
Nije trebalo dugo da gradonačelnika Petea njegova vlastita strana stavi na stup srama zbog njegove nedovoljne čistoće.
Postoji razlog zašto križarske, fanatične religije s vremenom omekšaju. Bilo koji i svi fanatizmi nose unutar sebe sjeme samouništenja. Fanatizam otuđuje od sebe normalne ljude, a fanatični liberalizam nije nikakva iznimka.
Postoji razlog zašto Mike Pence nikada nije optužen za #MeToo prekršaje, ali mnogo liberala jest. Postoji razlog zašto postoji sve veća reakcija protiv neetičkih trans interesnih skupina i eksperimenata na djeci preko Atlantika.
Ako liberali ne nauče koegzistirati i slijediti načelo živi i pusti živjeti, oni će biti glavni pokretač reakcija usmjerenih na njih same.
Konzervativci također moraju shvatiti da ne mogu jednostavno biti pasivni promatrači pri tom suočavanju s fanatizmom, nadajući se da će vrijeme proći. Oni se neće zaustaviti na kršćanskom pekaru ili čak Mikeu Penceu.
Prava na vjeru čovjeka i dalje će erodirati, dok se marš liberalizma nastavlja.
