Nekoliko demokratskih predsjedničkih kandidata poziva Amerikance na reparacije za ropstvo. Dana 19. lipnja, Pododbor za pravosuđe Doma za ustav, građanska prava i građanske slobode održao je saslušanje. Njegova svrha je bila “ispitati, putem otvorenog i konstruktivnog diskursa, nasljeđe Transatlantske trgovine robljem, njegov kontinuirani utjecaj na zajednicu i put ka restorativnoj pravdi.”
Ropstvo je bilo grubo kršenje ljudskih prava. Pravda zahtijeva da svi sudionici u transatlantskoj trgovini robljem izvrše kompenzacijska plaćanja reparacija za robove. Međutim, nema teorije da su Europljani mogli uhvatiti milijune Afrikanaca. To znači da bi kompenzacije morali platiti Afrikanci i Arapi koji su hvatali i prodavali robove Europljanima uz one koji su kupovali i koristili robove. Pošto robovi, trgovci robovima i robovlasnici više nisu s nama, kompenzacije su izvan našeg dosega i to je stvar koja će se morati riješiti u paklu ili nebu.
Pretvarajmo se na trenutak da pitanje reparacija ima imalo smisla. Postoji pitanje odgovornosti. Eksplicitnije, treba li kompenzirati crnu osobu današnjice kažnjavanjem bijele osobe današnjice uzimajući njegov novac za ono što je bijela osoba jučerašnjice učinila crnoj osobi jučerašnjice? Ako vjerujemo u individualnu odgovornost, trebali bismo to smatrati nepravednim. Drugim riječima, jesu li deseci milijuna Europljana, Azijaca i Latinoamerikanaca koji su emigrirali u Sjedinjene Države krajem 19. i u 20. stoljeću odgovorni za ropstvo i treba li ih prisiliti da ispljunu reparacije? A što je s potomcima sjevernjačkih bijelaca koji su se borili i umrli u ime oslobađanja robova? Trebaju li i oni platiti reparacije crnim Amerikancima? A što je s južnjačkim bijelcima koji nisu posjedovali robove — koji čine veliku većinu južnjačkih bijelaca — trebaju li njihovi potomci platiti reparacije?
Zagovornici reparacija iznose neosporenu izjavu da su Sjedinjene Države postale bogate na leđima besplatnog crnog rada. To je potpuna glupost. Iako su neki robovlasnici postali bogati, ropstvo nema dobrih zapisa što se tiče stvaranja bogatstva. Ropstvo je postojalo u južnim državama i bilo je zabranjeno u većini sjevernih država. Povjerovati u argument za reparacije sugerira da je prijeratni Jug bio bogat, a Sjever, uskraćen robova, bio siromašan. Istina je upravo suprotna. Zapravo, najsiromašnije države i regije naše zemlje bile su mjesta na kojima je cvjetalo ropstvo: Mississippi, Alabama i Georgia. A najbogatije države i regije bile su one u kojima nije bilo ropstva: Pennsylvania, New York i Massachusetts.
Pokret za reparacije bio bi zabavan popratni događaj kad ne bi bilo njegovog štetnog odvraćanja pažnje. To grubo pogrešno raspoređivanje resursa moglo bi se bolje utrošiti na drugim mjestima. Prema Državnom ministarstvu obrazovanja, 75% crnih dječaka u Kaliforniji ne zadovoljava državne standarde čitanja. Godine 2016., u 13 od 39 srednjih škola u Baltimoreu, niti jedan jedini učenik nije dobio zadovoljavajući ocjenu na državnom ispitu iz matematike. U šest ostalih srednjih škola, samo 1% učenika prešlo je taj prag. Ta ista priča o niskim ishodima u obrazovanju može se ispričati za većinu gradova s velikom crnom populacijom. Želio bih vidjeti odvjetnike koji pokreću kolektivne tužbe protiv sustava javnih škola u gradovima poput Philadelphije, Baltimorea, Washingtona, Detroita i Los Angelesa zbog dodjeljivanja lažnih srednjoškolskih diploma. Takve diplome potvrđuju razinu 12. razreda akademskog postignuća, dok zapravo te mlade osobe često ne mogu zadovoljiti razinu 6. ili 7. razreda.
Najopasniji veliki gradovi u naciji su Detroit, Oakland, St. Louis, Memphis, Stockton, Birmingham, Baltimore, Cleveland, Chicago, Atlanta i Milwaukee. Zajedničko obilježje većine tih gradova je pretežito crna populacija i njihovo držanje značajne političku moći na mjestima gradonačelnika, gradskih vijećnika i načelnicika policije. Energiju utrošenu na reparacije treba koristiti za rješavanje tih problema.
Do 2014. godine, američki porezni obveznici potrošili su 22 trilijuna dolara na rat protiv siromaštva Lyndona Johnsona (u dolarima iz 2012.). Prilagođavajući se inflaciji, to je tri puta više nego je potrošeno na sve vojne ratove od Građanskog rata. Kad bi samo novac bio odgovor, mnoga pitanja s kojima se suočava veliki dio crne zajednice bila bi riješena.
Također postoji još jedan mogući problem reparacija koji se potpuno ignorira: crnci, kao i bijelci žive na zemlji koja je oteta, često brutalno, od američkih Indijanaca. Duguju li crnci i bijelci bilo što američkim Indijancima?
Walter E. Williams je američki ekonomist, komentator i akademik. Profesor je ekonomije na Sveučilištu George Mason, kao i kolumnist i autor poznat po svojim klasično liberalnim i libertarijansko konzervativnim pogledima.
