Kakvu je ulogu islam imao u oblikovanju europskog identiteta, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti?
Akbar Ahmed, predsjednik islamskih studija na Američkom sveučilištu u Washington D.C.-u i autor nove knjige Putovanje u Europu: Islam, imigracija i identitet, tvrdi da je islam uvelike pozitivno utjecao na europski identitet (uključujući pozivanje na Mit o Andaluzijskom raju).
Stoga je svaka europska sumnja ili odbijanje muslimanskih migranata u potpunosti neopravdano. Kao što Ahmed objašnjava u nedavno objavljenom članku:
Da bismo razumjeli što se danas događa u europskoj politici i društvu, potrebno je razumjeti europski identitet, koji se može protumačiti u tri različite kategorije — primordijalni identitet, predatorski identitet i pluralistički identitet. Primordijalni identitet naglašava jedinstvenu kulturu i tradiciju, a predatorski identitet ukazuje agresivne, čak i militarističke napore kojima će ljudi pribjeći kako bi zaštitili svoj identitet. Predatorski identitet može se aktivirati zbog percipiranih prijetnji, uključujući globalizaciju, nezaposlenost, ekonomsku nestabilnost i pohlepu te neuspjeh elita. Dodajte prisutnost imigranata i društvo može krenuti ekstremnim i krvavim smjerovima koji dovode u pitanje samu ideju moderne demokracije.
Imajte na umu da se za Ahmeda, “predatorski identitet” “aktivira samo zbog percipiranih prijetnji” — kao da islam nikada nije predstavljao bilo kakvu stvarnu prijetnju.
Kao što je često slučaj, kad god sofisti ispričavaju islam i okrivljuju Zapad, stvarnost je upravo suprotna. I u prošlosti i u sadašnjosti, vlastiti dobro dokumentirani “predatorski identitet” islama — koji se manifestirao u stoljećima džihada i zvjerstava — bio je i još uvijek je odgovoran za “militarističke napore kojima će [nemuslimanski] ljudi pribjeći kako bi zaštitili svoj identitet.”
Otuda ironija: da, europski identitet je uglavnom nusprodukt islama — ali teško na način na koji to tvrde apologeti: “Ako se … pitamo kako se i kada rodio moderni pojam Europe i europskog identiteta”, piše povjesničar Franco Cardini, “shvaćamo u kojoj mjeri je islam bio čimbenik (iako negativan) u njegovoj kreaciji. Stalna muslimanska agresija protiv Europe između sedmog i osmog stoljeća te ponovno između četrnaestog i osamnaestog stoljeća … bila je ‘nasilna babica’ Europe.”
Kao primjere navodi “turskog sultana Mehmeda II. [vladao 1451.-1481.] i Sulejmana Veličanstvenog [vladao 1520.-1566.], pod čijom je vladavinom poklano stotine tisuća Europljana, a još više njih porobljeno, uvijek u ime džihada: oni su “prisilili kontinent da se brani i pronađe načine i sredstva za usklađeno djelovanje, ohrabrujući ga prema jačem osjećaju sebe — i jačem osjećaju ‘Drugog’.”
Slično tome, nakon što sažima stoljeća islamskih invazija, Bernard Lewis piše: “Dakle, i na istočnim i na jugozapadnim ekstremitetima, limiti, a na neki način čak i identitet Europe, bili su uspostavljeni najprije napredovanjem, a potom povlačenjem islama.”
Slučajno je to bio razlog što se taj sitni europski identitet nije vrtio oko etničke pripadnosti ili jezika — zbog čega tako mali kutak euroazijske kopnene mase (Europe) još uvijek udomljuje na desetine jednog i drugog, od kojih se neki prilično razlikuju, dok su mnogo veće kopnene mase homogene — već oko religije: bio je to posljednji i najimpresivniji bastion kršćanskog svijeta koji islam nije osvojio.
To postaje očigledno kad shvatimo da je Zapad zapravo najzapadniji ostatak onoga što je nekada bio mnogo opsežniji civilizacijski blok koji je islam trajno razdijelio. Kao što je dokumentirano u mojoj knjizi Mač i simitar: Četrnaest stoljeća rata između islama i Zapada, konstantni džihad i teror učinio je tri četvrtine post-rimskog kršćanskog svijeta islamskim, ostavljajući preostalu četvrtinu — Europu — u trajnom stanju ugroženosti.
Prelaskom u sadašnjost, rat je poprimio drugačiji oblik — onaj djelomično izgrađen na predstavljanju antiteze istinske povijesti između islama i Zapada — to jest, prikrivanjem. Dok se milijuni muslimanskih migranata, od koji mnogi iskazuju ono staro islamsko neprijateljstvo i prezir prema nevjernicima, dovode u Europu, onim Europljanima koji se pokušavaju oduprijeti preuzimanju savjetuje se da se ne “aktiviraju zbog percipiranih prijetnji”.
Tako je i Ahmedov članak, “Italija se mora prisjetiti svoje pluralističke povijesti”, posvećen uvjeravanju Talijana da budu prihvatljiviji glede muslimanskih migranata, “bez oživljavanja predatorskog identiteta koji je doveo do uništenja katastrofalnih razmjera u prošlom stoljeću. Oni moraju djelovati prije nego bude prekasno.”
Što god bilo “katastrofalno” u prošlom stoljeću nije primjenjivo na pitanje prihvaćanja poplave neprijateljskih, neasimilirajućih muslimanskih migranata.
Ako ćemo evocirati prošlost u kontekstu prisiljavanja Europljana da “djeluju prije nego bude prekasno”, istina onoga što su muslimani radili Italiji i ostatku Europe je ono što je bilo i što je još uvijek odgovorno za, da citiram Ahmedove vlastite riječi, “militarističke napore kojima će [europski] ljudi pribjeći kako bi zaštitili svoj identitet.”
