Na sveučilištu NYU, republikanci i libertarijanci pridružili su se organizaciji Žrtava komunizma kako bi ugostili Jadena Lama, izbjeglice iz komunističkog Vijetnama. Bio je to fascinantan govor, zabilježen na Facebook Live-u. U govoru je opisao kako je često gubio svijest od gladi kad je bio dijete, opisao je okupljanja kod susjeda u 2 sata ujutro kako bi slušali zabranjeni prijenos BBC-ovog programa za Vijetnamce i kako su se potajno molili za uspjeh Ronalda Reagana.
Bilo mi je žao što nisam mogao prisustvovati događaju, jer je bio u snažnom kontrastu s onim što sam čuo od glasnogovornice te iste komunističke tiranije.
Prošle godine, prisustvovao sam otvaranju izložbe o Vijetnamskom ratu u njujorškom Povijesnom društvu. Na samom otvaranju je bio stalna predstavnica Socijalističke republike Vijetnam u Ujedinjenim narodima, Nguyen Thi Phuong Nga, koja je na razočarenje svih, iako ne neočekivano, dovela politiku u raspravu. Sjeverno Vijetnamska težnja za “oslobođenjem” je bila “podržana od strane ljudi širom svijeta, uključujući Ameriku”, rekla je glasnogovornica jednostranačke diktature.
Sudionici su se uputili u izložbene prostorije, gdje sam ponovno susreo predstavnicu. Tješila je nekoliko uplakanih, bivših protu-ratnih aktivista, koji su bili u Vijetnamu ganuti što “ljudi” tamo opraštaju američku “agresiju” (htio sam im reći da su izgledali patetično – ulizivati se komunistima koji tlače vlastiti narod – i da ne govore u moje ime, ali sam se nabrinu ugrizao za jezik). Kada su ta dvojica prestali biti mazohisti, iskoristio sam priliku da joj postavim par svojih pitanja:
Kada će vijetnamska vlada prestati sa cenzurom?
Nakon nekoliko trenutaka gledanja u prazno, odgovorila mi je kako se Vijetnamci bore protiv imperijalizma već tisuće godine, bla, bla, bla, i tako dalje. Zatim sam drugačije postavio pitanje. U svom govoru istaknula je desetke tisuća vijetnamskih studenata koji danas pohađaju američka sveučilišta. Neke od njih sam upoznao i rekli su mi da prije svog dolaska u Ameriku nikad nisu vidjeli antikomunističku knjigu. Kada će ta cenzura prestati?
Njezin odgovor je bio zanimljiv. Rekla je da vlada ne može prisiliti ljude da vjeruju u nešto što oni ne vjeruju (što će sigurno biti dobrodošla vijest političkim zatvorenicima tog režima), i da razlog zašto moji prijatelji nikad nisu vidjeli antikomunističku knjigu nije zbog umiješanosti vlade, već zbog toga što “većina njih nije prevedena na vijetnamski jezik”.
Imam jednu fantaziju: U duhu solidarnosti s ljudima Vijetnama, mislim da bi ljudi dobre volje, koji govore vijetnamski, mogli pomoći ovom kroničnom nedostatku ne-komunističkih knjiga na način da ih prevedu i pošalju u Vijetnam. Mogu početi s knjigom koju sam držao u ruci kad sam razgovarao s komunističkom glasnogovornicom: “Vijetnamski gulag” od autora Doan Van Toai.
Knjiga opisuje teška iskušenja autora, pristalice Vietconga koji je, dva tjedna nakon “oslobođenja” Južnog Vijetnama, uhićen zbog sličnosti njegovog imena s bivšim studentskim anti-komunističkim vođom Ngo Vuong Toai. Ovaj birokratski propust koštao je Doana dvije i pol godine života, koji je proveo u “reedukacijskom kampu”. Više od milijun njegovih sugrađana “zlomislenika”, stvarnih ili sumnjivih, provelo je između 3 do 10+ godina u tim političkim zatvorima – pridružili su im se i drugi Vijetnamci, koji su bili zatvorenici na Sjeveru samo Bog zna koliko dugo (za zločine koji uključuju i vjerovanje u Boga).
Možemo također uključiti i knjigu “Vietkongovski memoar“, autora Truong Nhu Tanga — jednog od osnivača Vietconga, koji je izdan od VC-ovih komunističkih ‘puppet mastera’ i koji je morao pobjeći iz svoje zemlje na malom propuštajućem brodu. Ili “Zašto je Vijetnam napravio invaziju na Kambodžu” od Stephena Morrisa, koji dokumentira kako su Sjeverni Vijetnamci stavili Khmer Rouge na vlast u Kambodži, mobilizirali svoje međunarodne pristalice kako bi prikrili genocid Pol Pota i na kraju, kako su napravili invaziju i vodili 10-godišnji rat kad je čudovište kojeg su stvorili počelo napadati granicu Vijetnama. Ili “Zašto smo bili u Vijetnamu“, Normana Podhoretza, elokventna obrana američke intervencije za obranu jugoistočne Azije protiv nadolazećih horda totalitarnog komunizma.
I zašto ne i druge klasike, koji se ne fokusiraju na Vijetnam — poput Hayekovog “Puta u ropstvo” ili knjiga Miltona Friedmana o vrlinama kapitalizma? Ili sjajnih fikcija poput Orwellove “1984” ili Koestlerovog “Pomračenja u podne“.
Pokušavam ne biti ciničan. Da, vijetnamski komunisti su lagali da ne žele aneksirati Južni Vijetnam, lagali su o autonomiji Vietconga, lagali su o polijeratnim koncentracijskim kampovima — ali samo zato što su lagali o svemu drugom ne znači da mi je glasnik sovjetskog obrazovanja lagao. Možda će vijetnamski narod moći čitati ne-komunističku literaturu baz straha od svoje vlade kad bude prevedena.
Istinu o ratu u Vijetnamu najbolje je izrazio Ronald Reagan u pismu jednom veterarnu: “Oni Amerikanci koji su otišli u Vijetnam, borili su se za slobodu, istinsku plemenitu stvar. Vi i vaši drugovi koji su se suočavali s opasnošću i smrti u Vijetnamu, borili su se kao i svi drugi Amerikanci u povijesti naše nacije. Vijetnam nije bio toliko rat, koliko je bila samo jedna bitka u još uvijek tekućem ratu — ratu u obrani slobode, koja je još uvijek pod napadom. Ta bitka nije izgubljena u borbi od strane hrabrih Amerikanaca i južnovijetnamskih trupa, već pogrešnim političkim procjenama i strateškim neuspjehom na najvišim razinama vlasti. Tragedija — doista i nemoralnost — tih godina je ta da prvi puta u povijesti naša zemlja i njezina vlada nije uspjela izjednačiti herojske žrtve naših ljudi na terenu. To se više nikad ne smije dogoditi.”
Možda je previše tražiti od komunista da govore istinu, ali najmanje što mogu napraviti je da dopuste svojim ljudima da čitaju što god žele i da sami otkriju istinu.
