New York Times je pokrenuo veliku inicijativu, “Projekt 1619”, kako bi obilježio 400-tu obljetnicu početka američkog ropstva. Cilj mu je preoblikovati američku povijest kako bi ropstvo i doprinosi crnih Amerikanaca objasnili tko smo kao nacija. Nikole Hannah-Jones, članica uredništva New York Times Magazine, napisala je uvodni članak: “Amerika nije bila demokracija prije nego što su je crni Amerikanci učinili jednom”. Ona piše: “Bez idealističkih, napornih i patriotskih napora crnih Amerikanaca, naša demokracija bi danas izgledala mnogo drugačije — možda uopće ne bi bila demokracija.”
Postoji nekoliko izazova u vezi članka Hannah-Jones, no ja ću se usredotočiti na onu najozbiljniju pogrešku, naime onu da su nam osnivači nacije namijenili demokraciju. Tu pogrešku dijeli previše Amerikanaca. Riječ demokracija se ne pojavljuje nigdje u dva najosnovnija dokumenta naše nacije — Deklaraciji o neovisnosti i američkom Ustavu. Umjesto demokracije, članak IV., odjeljak 4 Ustava objavljuje: “Sjedinjene Države jamče svakoj Državi ove Unije republikanski oblik vlasti.” Razmislite o tome i zapitajte se da li naša Zakletva zastavi govori o “demokraciji koju ona predstavlja” ili “republici koju ona predstavlja”? Je li popularna pjesma Julia Ward Howe iz Građanskog rata naslovljena “Bojna himna Demokracije” ili “Bojna himna Republike”?
Osnivači su krajnjim prezirom gledali na demokraciju. James Madison, priznati otac Ustava, napisao je u Federalističkim spisima br. 10 da u čistoj demokraciji “ništa nije u stanju spriječiti poticaje žrtvovanja slabije stranke ili nezaštićenog pojedinca.” Na Ustavnoj konferenciji 1787. godine, delegat Edmund Randolph rekao je: “… prateći ta zla do njihovog izvora, svaki ih je čovjek našao u turbulencijama i ludostima demokracije.” John Adams je rekao: “Zapamtite, demokracija nikada ne traje dugo. Ona ubrzo potroši, iscrpi i ubije samu sebe. Još nije postojala demokracija koja nije počinila samoubojstvo”. Glavni sudac američkog Vrhovnog suda, John Marshall, primijetio je: “Između uravnotežene republike i demokracije, razlika je poput one između reda i kaosa.”
Američki Ustav prepun je izjava koji se protive vladavini većine i nedemokratskih odredbi. Jedna od njih, žestoko kritizirana, jest Izborni kolegij. U svojoj mudrosti, tvorci su nam dali Izborni kolegij kako na predsjedničkim izborima gusto naseljene države ne bi mogle dominirati nad onim manje naseljenim državama. Kako bi se izmijenio Ustav, potrebne su dvije trećine glasova obiju Domova Kongresa ili dvije trećine državnih zakonodavstava za predlaganje amandmana, a za njegovu ratifikaciju potrebne su tri četvrtine državnih zakonodavstava. Dio razloga dvodomnog Kongresa jest taj što on predstavlja još jednu prepreku vladavini većine. Pedeset i jedan senator može blokirati želje 435 zastupnika Doma i 49 senatora. Predsjednik, vetom, može spriječiti volju svih 535 članova Kongresa. Za poništavanje predsjedničkog veta potrebne su dvije trećine glasova obiju kongresnih domova, a ne samo većina.
Osim što ne razumije Ustav, članak Hannah-Jones, kao i u većini rasprava o crnoj povijesti, ne priznaje da su crni Amerikanci napravili najveće dobitke, tijekom nekih od najviših prepreka i u najkraćem razdoblju od bilo koje druge rasne skupine u povijesti čovječanstva. Dokaz: kad bi se crni Amerikanci smatrali nacijom s vlastitim bruto domaćim proizvodom, svrstali bismo se među 20 najbogatijih nacija. Crni Amerikanac, Colin Powell, bio je na čelu najmoćnije svjetske vojske. Nekoliko crnih Amerikanaca se nalaze među najbogatijima na svijetu. Crni Amerikanci su među najpoznatijim svjetskim ličnostima.
Značaj svega ovoga jest u tome što 1865. godine niti rob niti robovlasnik ne bi vjerovao da će takav napredak biti moguć u manje od stoljeća i pol, ako ikad. Kao takav, on govori o unutrašnjoj snazi ljudi. Jednako važno, on govori o veličini nacije unutar koje je bio moguć takav napredak, napredak koji bi bio nemoguć bilo gdje drugdje. Izazov koji stoji pred nama je kako se taj napredak može proširiti na veliki postotak crnih ljudi kojima on izgleda neuhvatljiv.
Walter E. Williams je američki ekonomist, komentator i akademik. Profesor je ekonomije na Sveučilištu George Mason, kao i kolumnist i autor poznat po svojim klasično liberalnim i libertarijansko konzervativnim pogledima.
