Poput svih Amerikanaca, bila sam duboko dirnuta i užasnuta nedavnom bujicom masovnih pucnjava. Sigurno, pomislila sam, moraju postojati nekakvi zdravorazumni propisi o vatrenom oružju koji bi zaustavili pokolj — red-flag zakoni, dulja razdoblja čekanja, dobna ograničenja, nešto!
Ostavljajući po strani uobičajene osumnjičenike koji žurno posežu za mikrofonima kako bi zahtijevali trenutnu konfiskaciju sveg oružja, liberali apeliraju na nas da se okupimo u dobroj vjeri i formuliramo plan koji bi zadržao oružje izvan ruku ovih čudovišta, koristeći pošteni proces i zdrav razum.
Jedini problem je to što nitko od njih ne vjeruje u dobru vjeru, pošteni proces i zdrav razum. Evo stvarnosti: Mi ne vjerujemo drugoj strani, niti bismo trebali.
Amerikanci su se nekad mogli osloniti na dva bedema koja su nas štitila od gluposti:
1) Zakonodavni postupak — Genij naših osnivača bio je u tome što su strogo ograničili moć kapricioznih i često naoružanih vladinih službenika te stvorili vladu zakona koja će provođenje velikih promjena učiniti teškim, ali ne i nemogućim.
Želite novi amandman Ustava? Pribavite 38 država koje će ga ratificirati, dvije trećine Kongresa koji će glasati za njega i predsjednika koji će ga potpisati. Evo — izmijenili ste ustav. Protivite se zakonu? Kandidirajte se za ured, stavite prijedlog na glasački listić, donirajte kampanji, uvjerite svoje kolege građane — ili se preselite u drugu državu.
2) Zdravi razum — Također smo mogli pretpostaviti da je osnovna razumnost podupirala naše društvo, prolazeći generacijskim linijama, političkim podjelama, rasnim razlikama i političkim sporovima. Sve do 1970-ih, na primjer, savezni sudovi uglavnom su provodili stvarna zakonska i ustavna prava iz knjiga. Ostale grane vlasti obično su obavljale svoje uloge u dobroj vjeri — ili barem ne u očigledno lošoj vjeri.
Bilo da ste Taftov republikanac ili JFK-ov demokrat, vjerovali ste da imate granicu, da će se s ljudima koji su ovdje ilegalno postupati prema zakonu, da postoje dva spola, da je sloboda govora obilježje naše nacije i da se klinac može obući u kauboja ili Indijanca za Noć vještica bez opasnosti da bude označen “rasistom”.
Prirodno je, stoga, moj prvi instinkt bio pretpostaviti da se naše zajedničko poštovanje prema postupku i pristojnosti održalo. Ali sada shvaćam da to nije tako.
Godine 1994., gotovo 60% stanovnika Kalifornije glasalo je za uskraćivanje vladinih usluga ilegalnim strancima. Prijedlog 187 odobren je s 59% naprama 41%, s glasovima 56% Afroamerikanaca, 57% Azijaca — pa čak i trećine Latinoamerikanaca. Pobijedio je u svakom kalifornijskom okrugu s iznimkom San Francisca. U gusto naseljenom latino okrugu Los Angelesa, Prijedlog 187 prošao je s razlikom od 12 bodova.
Liberali su rekli: Nema problema, odnijet ćemo slučaj ljevičarskom saveznom sucu, kojeg je imenovao Carter, koji će poništiti volju birača! Sutkinja okružnog suda Mariana Pfaelzer smatrala je da je u potpunosti ustavan zakon “neustavan” i danas su kalifornijski porezni obveznici prisiljeni trošiti milijarde dolara na hranu, stanovanje, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i zatvorske ćelije za ilegalne imigrante.
Godine 2008., stanovnici Kalifornije glasali su protiv homoseksualnih brakova. Ponovno, to je bila Kalifornija — a ne Južna Karolina — i glasači su odlučili, 52% naprama 48%, da “brak” nije između poštanskog sandučića i čimpanze, rododendrona i frižidera, već samo između muškarca i žene.
Liberali su rekli u sebi: Nema problema. Mi ćemo jednostavno naći homoseksualnog okružnog suca koji će poništiti glasanje. To će biti poput šetnje u parku.
Također su rekli: Ne samo da ćemo poništiti glasanje, već ćemo imenovati i posramiti ljude s druge strane (osim Afroamerikanaca, koji su nadmoćno glasali za Prijedlog 8, što je progresivcima predstavljalo veliku neugodnost). Ljudi za koje se otkrilo da su donirali inicijativi za brak bili su istjerani s posla, otpušteni iz visoko tehnoloških firmi koje su osnovali i potjerani iz meksičkih restorana.
Navodno su svi koji su rođeni u posljednjih 5.000 godina, sve do 26. lipnja 2015. godine, bili bigoti ispunjeni mržnjom.
Od 1980-ih, gotovo svaki put kad je Amerikancima bilo dopušteno glasati o ilegalnoj imigraciji, oni su joj se suprotstavili — uskraćivanjem vladinih usluga ilegalnim strancima, uskraćivanjem jamčevine ilegalnim strancima, nametanjem potrebe govora engleskog jezika, dopuštanjem policiji da zahtijeva dokumentaciju od osumnjičenih ilegalnih stranaca i tako dalje i tako dalje.
Svi ti demokratski postignuti rezultati dočekani su s bijesom, uvredama, predrasudama — a često i sudom koji je poništio glasanje.
Sve to kulminiralo je 2016. godine, kad su Amerikanci odlučili učiniti krajnje apsurdnog kandidata, ne gradonačelnikom ili kongresmenom, ne čak ni guvernerom, već predsjednikom Sjedinjenih Država na temelju njegovih obećanja da će deportirati ilegalne strance i sagraditi zid.
Znamo kako je to ispalo. (Nemojte tugovati za Brexitovim glasačima. Britanci čekaju samo tri godine kako bi dobili ono za što su glasali. Mi čekamo već desetljećima.)
Ovim primjerima želim naglasiti da je problem u otvorenom ignoriranju demokratskog procesa. Ja ne govorim: Vjerovali smo vam i dobili smo loše rezultate. Ja govorim: Vjerovali smo vam, ali vi ste napustili Ustav i zakon kako biste dobili rezultat koji niste mogli izvojevati na pošten način.
Barem nam je još uvijek preostao zdravi razum! Sigurno možemo računati da će naredna generacija vjerovati u slobodu govora do srži svojih kostiju. Oni jasno razumiju da sveučilišni kampusi, bez obzira na sve ostalo što jesu, moraju uvijek biti bastioni otvorenog istraživanja i dalekosežnih rasprava. Oni očigledno prepoznaju mudrost i veličanstvenost Izbornog kolegija našeg Ustava.
Ne! Ništa od toga nije istina.
Glumica Debra Messing prikuplja imena Trumpovih pristaša za novu hollywoodsku crnu listu. Naoružani i zamaskirani smeđokošuljaši patroliraju ulicama Portlanda, prebijajući Trumpove pristaše. Ja objavim tweet “Danas je lijep dan” i 2.000 ljudi odgovori kako se nadaju da ću umrijeti.
Imamo posla s ljudima koji nisu pošteni posrednici. Više ne možemo očekivati dobru vjeru, zdravi postupak ili zdravi razum.
U ovakvom okruženju, besmisleno je vjerovati da možemo početi stavljati zvjezdicu (*) na Drugi amandman i nadati se da će on preživjeti.
Mi ne možemo naše slobode povjeriti vašim prljavim rukama.
Ann Coulter je konzervativna socijalna i politička komentatorica, spisateljica, sindikalizirana kolumnistica i odvjetnica.
