“Dobro sam upoznao predsjednika Bolsonara tijekom naših poslova s Brazilom. On vrlo naporno radi na amazonskim požarima i u svakom pogledu radi sjajan posao za Brazilce — Nije lako. On i njegova zemlja imaju punu i potpunu potporu SAD-a!” (Tweet predsjednika Trumpa, 27. kolovoz)
I have gotten to know President @jairbolsonaro well in our dealings with Brazil. He is working very hard on the Amazon fires and in all respects doing a great job for the people of Brazil – Not easy. He and his country have the full and complete support of the USA!
— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) August 27, 2019
“Posljednjih mjeseci također smo primijetili smanjenje građanskog i demokratskog prostora (u Brazilu) istaknutog dokumentiranim napadima na branitelje ljudskih prava, ograničavanjima rada građanskog društva i napadima na obrazovne institucije.” (Michelle Bachelet, visoka povjerenica za ljudska prava Ujedinjenih naroda i predsjednica Čilea od 2006. do 2010. i ponovno od 2014. do 2018. godine.)
Ostale zanimljivosti u životopisu Bachelet koji nisu često spominjani od strane mainstream medija: članovi obitelji Bachelet služili su kao aparatčiki u sovjetsko/kubanskom režimu Salvadora Allendea od 1970.-73. i uhićeni su nakon puča Pinocheta. Sama Michelle, tijekom fakulteta, bila je članica čileanske organizacije Socijalističke mladeži (komunističke). Godine 1974. uhićena je i nakratko zadržana. Nakon puštanja na slobodu, ova posvećena glasnogovornica za ljudska prava dočekana je otvorenih ruku od staljinističke, mitraljezima i bodljikavom živom ograđene Istočne Njemačke u kojoj je udobno živjela sve do povratka u Čile 1979. godine.
Možete li zamisliti koliko bi se Trump zabavljao opovrgavajućim tweetom osobi takve pozadine koja ga je vrijeđala? Pa, vjerojatno postoji dobar razlog zašto se tako dobro slaže s Jairom Bolsonarom:
“Dok [Bachelet] govori da Brazil gubi demokratski prostor, ona zaboravlja da njezina zemlja nije Kuba samo zahvaljujući onima koji su imali hrabrosti (Pinochet & kompanija) da zaustave ljevičare 1973. godine. … među komunistima u to doba bili su njezin otac, brigadir … Kad imate ljude koji nemaju što raditi, oni zaposjedaju mjesto povjerenika UN-ove organizacije za ljudska prava.” (Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro na Facebooku, 4. rujna.)
Fascinantne stvari u vezi nedavne čileanske povijesti koje mainstream mediji ne spominju često:
“Mi pratimo primjer Kubanske revolucije i računamo na podršku njezinog militantnog internacionalizma koji predstavljaju Fidel Castro i Che Guevara!”, hvalio se ministar čileanskog predsjednika Salvadora Allendea Carlson Altamirano u siječnju 1971. godine. “Vojni sukob u kontinentalnim uvjetima danas ostaje jednako relevantan kao i u bilo koje drugo vrijeme!”, proglasio je.
I nije blefirao. Do vremena Pinochetovog državnog udara, otprilike 31.000 operativaca i terorista kubanskog i sovjetskog bloka preplavilo je Čile, uključujući Castrove elitne terorističke, KGB obučene špijune, Antonija De La Guardiju i Manuela “Barbarroja” Pineira. Među stotinama sovjetskog osoblja bili su i KGB-ove svjetlonoše Viktor Efremov, Vasilij Stepanov i Nikolaj Kotchanov.
Do 1973. godine, Allendeov marksistički režim ukrao je 60% čileanske obradive zemlje, često uz pomoć odreda smrti obučenih na Kubi. “U konačnoj analizi, samo oružani sukob odlučit će tko je pobjednik!”, dodao je Allendeov saveznik u vladi, Oscar Guillermo Garreton. “Borba između klasa uvijek uključuje oružani sukob. Shvatite me, globalna strategija oduvijek se ostvaruje uz pomoć oružja!”
Allendeov zamjenik ministra gospodarstva, Sergio Ramos, također nije birao riječi: “Evidentno je”, proglasio je sredinom 1973. godine, “da će tranzicija prema socijalizmu prvo zahtijevati diktaturu proletarijata!”
“Staljin je predstavljao barjak kreativnosti, humanosti i bio je poučna slika mira i junaštva!”, proglasio je Salvador Allende tijekom eulogije 1953. godine. “Naš otac Staljin je umro, ali sjećajući se njegovog primjera naša će naklonost prema njemu učiniti naše oružje jačim idući prema izgradnji boljeg sutra — kako bismo osigurali budućnost u znak sjećanja na njegov veličanstveni primjer!”
U rujnu 1973. godine, general Augusto Pinochet, njegovi vojni kolege i većina čileanskog naroda (Allende je pobijedio 1970. godine s malom pluralnošću, a ne većinom čileanskih glasova) nisu uspjeli prepoznati Staljinovu Veliki čistku kao “veliki primjer”. Čileansko zakonodavstvo i Vrhovni sud već su proglasili Allendeov marksizam neustavnim.
I tako, dok je sat otkucavao prema nepovratnom kastrizmu, čileanska tradicionalno nepolitička vojska izvela je (vjerodostojni) vojni udar protiv Allendea i njegovih staljinističkih podanika.
Allendeovi i Castrovi medijski poslušnici tvrdili su da je 3.000 ljudi “nestalo” tijekom ovog antikomunističkog puča i događaja koji su uslijedili, kolateralnih šteta i svega ostalog. Pa, čak i ako prihvatimo ovu ‘kastroitsku’ brojku, u usporedbi s brojem smrti iz naših intervencija/bombarderskih kampanja na Bliskom istoku (koje još uvijek nisu stvorile niti jednu slobodnu, mirnu i prosperitetnu naciju), Pinochetov državni udar trebao bi se uvrstiti i proučavati na West Pointu, Georgetownu i John Hopkinsu kao paradigma za djelotvornu “promjenu režima” i “izgradnju nacije”. Priznajući da je Pinochet imao mnogo bolju sirovinu s kojom je mogao raditi.
Ali kastroitska-MSM brojka je uglavnom prijetvorna, pošto su se mnogi od tih “nestalih” nastavljali pojavljivati, obično iza željezne zavjese. (Uzmite, na primjer, samu Michelle Bachelet — molim vas!)
Što je još važnije, Pinochet i njegovi urotnici bili su pažljivi kako bi zadržali američki State Department, CIA-ine “graditelje nacija” i ostala njuškala liberalno intelektualne sorte izvan svojih urotničkih krugova. (To vjerojatno objašnjava Pinochetov uspjeh.) I potom su, dvije godine nakon puča, pozvali ekonomista slobodnog tržišta Milton Friedmana i njegove “dečke iz Chicaga” kako bi održali predavanja iz ekonomije. Posljedica: danas je Čile vjerojatno najslobodnija i najbogatija zemlja Latinske Amerike.
