Skandali u Washingtonu odvijaju se u rekordnom tempu. Prije samo tjedan dana New York Times je pokrenuo svoju nepoštenu klevetničku priču o Brettu Kavanaughu. Ovo je ciklus vijesti u Trumpovoj eri. Čini se kako skandali koji su svojedobno trajali mjesecima, sad završavaju u nekoliko sati. To ništa ne ilustrira bolje od bizarne ukrajinske priče koju trenutačno proživljavamo. Prije tjedan dana, nitko nije čuo za nju. Potom se nađemo gotovo na rubu opoziva, a sad se čini kao da je već završila.
Isti gnjevni voditelji vijesti koji su vam donijeli Stormy Daniel i lažnu priču o Rusiju sad žele da znate kako su dani Velikog Narančastog u Bijeloj kući odbrojani. Zašto? Jer je Donald Trump, kako kažu, zaprijetio da će uskratiti vojnu pomoć Ukrajini, osim ako Ukrajina učini nešto loše Joe Bidenu i njegovoj obitelji. Trump je, navodno, gotov.
Još jednom, ispalo je da je rulja u krivu. Administracija je objavila transkript predsjednikovog razgovora s ukrajinskim šefom države, a u njemu ne postoji ništa od stvari koje su voditelji vijesti tvrdili da sadrži. Pročitajte i sami. Na internetu je. Probajte u njemu naći iznuđivanje. Nema ga. Trump niti u jednom trenutku ne spominje vojnu pomoć. Zasigurno postoji nešto neumjesno kad predsjednik traži stranu vladu da istraži američkog građanina, ali to nije ilegalno i po ničemu se ne razlikuje od pisanja tri demokratska senatora pisma Ukrajini prošle godine u kojem su zahtijevali istragu protiv Trumpa.
Sad kad se pokazalo da poziv nije bio ništa nalik onome što su nam mediji govorili da će biti, neki na ljevici su pokrenuli teoriju zavjere da transkript ne može biti onaj pravi; on je sigurno prepravljen. Te zavjere nisu ograničene na one čudne kutke interneta. Demokratski čelnici Chuck Schumer i Adam Schiff već su doveli u pitanje pouzdanost transkripta, unatoč činjenice da nema dokaza o pogrešnom postupanju. Brojni dužnosnici nacionalne sigurnosti, karijeristi — od kojih mnogi nisu obožavatelji našeg predsjednika — imaju pristup izvornom pozivu i morali bi sudjelovati u toj zavjeri.
Što pokreće ovo ludilo? Zastupnik Al Green, demokrat iz Teksasa, bio je iskreniji o tome od većine. Green je otvoreno priznao: “Ja sam zabrinut da će, ako ne opozovemo ovog predsjednika, on biti ponovno izabran.”
Mnogo demokrata, uključujući i mnoge od današnjih vodećih lica stranke, ustali su kad je Bill Clinton bio opozvan kako bi održali strastvene govore o opasnostima oduzimanja izbora iz ruku američkog naroda. Evo današnjeg predvodnika opoziva, zastupnika Jerryja Nadlera, 1998. godine:
“Opoziv predsjednika je poništavanje nacionalnih izbora. A jedan od razloga zašto se svi osjećamo toliko bijesni je zbog činjenice da oni trgaju naše glasove na dva dijela. Oni nam govore da naši glasovi ne vrijede.”
A evo i Nancy Pelosi 1998. godine u vezi mržnje koja se nalazi u pozadini napora za Clintonov opoziv:
“Danas, republikanska većina ne ocjenjuje predsjednika pošteno, već ga opoziva zbog osvete … Danas smo ovdje jer su republikanci u Domu paralizirani mržnjom prema predsjedniku Clintonu. I sve dok se republikanci ne oslobode ove mržnje, naša zemlja će patiti.”
Nažalost, Nadler i Pelosi su bili u pravu 1998. godine. Republikanci nisu smjeli opozvati Clintona i zbog toga su platili cijenu. Današnji demokrati mrze Trumpa. Ne radi se o pravdi ili istini. Sve do čega im je stalo jest pobjeda na predsjedničkim izborima 2020. godine. Demokratski lideri odlučili su da je opoziv Trumpa ključan ako žele pobijediti sljedeće godine. I tako su sav svoj ulog stavili na ovaj bizarni, klimavi skandal koji mi ostali jedva možemo razumjeti.
Osobni napadi na Trumpa pokazali su se neučinkovitima. Kad bi nazivanje rasistom ili izdajicom zapravo funkcioniralo, Hillary Clinton bi se trenutačno pripremala za reizbor. To neće funkcionirati. Ako želite pobijediti Trumpa, izrazite mišljenje o stvarnim pitanjima. On je pobijedio zbog tih pitanja. Zato mu se pokušajte suprotstaviti svojim rješenjima. Ali genijalci to ne mogu shvatiti.
Na kraju, gubitnik u čitavoj ovoj gluposti oko opoziva će vjerojatno biti Biden, koji je, ako se sjećate, očigledni najveći protukandidat. On je trebao biti siguran izbor, lik koji će ponovno pokrenuti Obaminu koaliciju i osvojiti natrag Bijelu kuću. A demokrati sad zapravo zahtijevaju da utrošimo sljedećih šest mjeseci govoreći o navodnoj korupciji Bidena i njegovog sina. To je ono što se nalazi u srži priče o Ukrajini.
Pitanja zapravo nisu previše složena. Zašto bi ukrajinska kompanija plaćala Huntera Bidena 50.000 dolara mjesečno? Još nismo čuli odgovor. Ako govorimo o Ukrajini i opozivu, govorimo o navodnoj Bidenovoj korupciji. To ne može pomoći njegovoj predsjedničkoj kampanji. Zapravo, to će joj vjerojatno naštetiti. Sve to se zapravo čini sabotažom. Ili su možda demokrati jednostavno postali toliko opsjednuti uništavanjem Trumpa da slučajno uništavaju sami sebe.
