I ovaj put, agenti Industrije lažnih vijesti kreirali su novog junaka u liku Grete Thunberg, 16-godišnje djevojke iz Švedske koja je izazvala svijet (pa, zapravo Zapad) tijekom dramatičnog, emocijama nabijenog monologa koji je isporučila ispred Ujedinjenih naroda.
Predstava Thunberg bila je politički teatar u svom apsolutno najboljem–ili najgorem izdanju, ovisno o tome kako gledate na to. Međutim, u tvrdnju da ova adolescentica vjeruje u barem neke gluposti koje je zagovarala malo tko može sumnjati. Odrasli koji su je odgajali i educirali nesumnjivo su naporno, od njezine najranije dobi radili na ispiranju mozga u razmišljanje da će Zemlja uskoro doći do kraja svog 4,5 milijardi godina dugog postojanja.
Kako bi još više pojačali njezinu anksioznost, malu Gretu su podučili još dvije ideje koje u osnovi razlikuju bezbožni apokaliptični scenarij na koji se pretplatila od njegovog tradicionalnog, teocentričnog kolege:
Prvo, implozija Zemlje rezultirat će potpunim uništenjem svih ljudskih bića. Ne postoji zagrobni život do kojeg će dovesti apokalipsa.
Drugo, ljudska bića mogu zaustaviti apokalipsu. Mi možemo zaustaviti kraj svijeta.
Mi to jednostavno ne želimo.
Iz tradicionalne kršćanske perspektive, ljudsko biće ne može ništa učiniti kako bi spriječilo Boga od ispunjavanja Njegove vlastite volje. Međutim, u okviru “klimatskih promjena”, okviru unutar kojeg je Greta odgajana, Armagedon je moguće izbjeći.
Međutim, poanta koju želim ovdje istaknuti nema veze s najnovijim ljevičarskim iskorištavanjem djeteta, već potpunim neuspjehom konzervativaca da se bore, istinski bore protiv svojih neprijatelja. Pitanje “klimatskih promjena” je poslovična ilustracija iz udžbenika ove naizgled nepopravljive nesposobnosti od strane konzervativaca da se uključe u ono što mnogi, uključujući slavne konzervativne medijske ličnosti, obično opisuju kao “političko ratovanje”.
Kao što je već dulje vrijeme poznato, uspjeh u politici (poput uspjeha u ratu) u konačnici je stvar “percepcije”. Ratovanje, bilo u politici ili na bojištu, obuhvaća psihološko ratovanje u gotovo jednakom omjeru kao i fizičko ratovanje. Ono što percipiramo ovisi o tome na koji način gledamo stvari. Da su oni na ljevici dobro svjesni te činjenice govori nam očigledna lakoća kojom kreiraju i promiču svoje narative, konceptualne leće kroz koje potom nesvjesna javnost promatra svijet.
Ključno je shvatiti da je sadržaj te narative nerazdvojiv od njegovog spremnika, specifičnih termina u kojima je ta narativa formulirana. Točnije, ti termini su ono što sačinjava narativu.
Ljevičarski ideolozi izvorno su upakirali svoju verziju Apokalipse pod oznakom “Globalno zatopljenje”. Naposljetku su otkrili da ova nomenklatura nije baš najbolji način promicanja alarmizma među populacijom, jer je prosječnoj osobi teško, oslanjajući se na svoja čula, u kostima osjetiti da se Zemlja sve više približava svom vatrenom kraju dok proživljava povijesno niske temperature. “Globalno zatopljenje”, koliko god ono zloslutno zvučalo u ušima mnogih, jednostavno nije moglo pokrenuti ljude na načine na koje ih pokreću beskrajni anegdotski dokazi.
Stoga su sekularni milenijalisti odlučili preispitati svoje marketinške strategije. I, gotovo preko noći, odlučili zamijeniti “globalno zatopljenje” s… “klimatskim promjenama”.
Taj potez bio je prilično pametan. “Klimatske promjene” istodobno služe dvije svrhe: s jedne strane, upravo iz razloga što to nije termin koji koristi prosječna osoba, termin “klimatske” zvuči dovoljno znanstveno: klima je tema kojom se bave stručnjaci. S druge strane, radikalno suprotno od ideje da se planet nalazi na putu da postane žeravica, činjenica da klima doživljava neprestane promjene, a često i prilično nagle, dramatične promjene, sama je po sebi očigledna.
Međutim, ono što konzervativci i ostali skeptici Armagedona moraju učiniti jest promijeniti narativu odabiranjem termina koji svima razotkrivaju središnju tvrdnju zagovornika Klimatskih promjena u ono što zapravo jest:
Vrijeme se mijenja.
Zagovornici globalnog-zatopljenja, sad klimatskih-promjena, histerično se deru s krovova zbog činjenice da se vrijeme mijenja.
Sveprisutna činjenica da se vrijeme mijenja drži (navodno) alarmiste budnima noću.
Fenomen promjena u vremenu je ono što bi ljevica željela da smatramo najvećom egzistencijalnom prijetnjom s kojom se suočava planet.
Ne postoji niti jedna jedina duša koja plače i škrguće zubima zbog “klimatskih promjena” kojoj bi palo na pamet zamijeniti je “promjenom vremena” kao svojom krizom izbora. Razlog tome je više nego očigledan i u potpunosti ima veze s jasnom prirodom samog predmeta:
Vrijeme se mijenja i oduvijek se neprestano mijenjalo.
Zapravo, sam termin “vrijeme”, koji je skraćeni termin za mnoštvo meteoroloških fenomena, praktički po definiciji podrazumijeva varijaciju.
Štoviše, za razliku od “klime”, “vrijeme” je poput bilo kojeg drugog svakodnevnog termina. Svi znaju o vremenu i nije potrebna diploma iz klimatologije ili geoznanosti kako bi prepoznali da su neki dani sunčani i topli, drugi snježni i hladni itd.
Kad identificiramo predmet koji se ovdje razmatra onim što jest nazivajući ga Promjenom vremena, pozicija alarmista se svodi na apsurdnost kao što je to oduvijek bila.
No, kako bi postigli taj cilj, konzervativci moraju najprije biti spremni poduzeti taj prvi korak i kreirati svoju vlastitu narativu — onu koja odražava stvarnost.
