Ovaj tjedan održao sam govor na koledžu u Bostonu. Tema je bila način na koji ljevičari manipuliraju ljudskim umovima. Oni ih uče da je neslaganje mržnja kako ne bi slušali njihovu opoziciju. I u tom procesu transformiraju one koji ih slijede u bijesne idiote — bijesne jer posvuda vide neprijatelje ispunjene mržnjom, a idiote jer nikada ne moraju testirati svoje ideje u iskrenoj raspravi s onima koji vide stvari drugačije.
Tijekom svog govora, rulja — policija mi je rekla da je bilo oko stotinu ljudi — koja se skupila izvan dvorane, lupala je po zidovima i izvikivala slogane. Kad su prosvjednici pokušali nasilno nahrupiti kroz vrata, opazio sam njihova lica iskrivljena od bijesa. Pokušali su poremetiti moj govor, ali zapravo su ga ilustrirali, dokazujući tako moju tvrdnju.
To što akademska ljevica radi našim mladim ljudima je grozno: transformiraju ih u zombi izvršitelje svojih grubo pogrešnih vjerovanja. I to što ljevica čini njima, to bi htjela učiniti svima nama. Oni koriste svoj gotovo monopol nad sredstvima komunikacije — vijestima, društvenim i zabavnim medijima zajedno s akademskim ustanovama — kako bi napali naše umove. A njihovo oružje po izboru su riječi.
Moj trolerski mladi prijatelj i kolega Michael Knowles ponekad drži govor pod nazivom “Muškarac nije žena”. Prosvjednici također prisustvuju na tim događajima i jednako su bijesni. Ali jasno je da muškarac nije žena. Muškarac nikad neće biti žena pošto je muškarac riječ i žena je riječ, a te se riječi odnose na dvije različite stvari. Različite stvari ne mogu biti iste jer je različito riječ i isto je riječ i one imaju suprotno značenje.
Rulju koja je upala na moj događaj potaknuo je novinski članak koji me nazvao islamofobnim. Ali fobija je riječ koja znači iracionalni strah. Ja nemam iracionalni strah od islama. Ja imam pitanja o tome jesu li neka načela islamske misli dovela do ugnjetavanja i nasilja koje divlja širom današnjeg islamskog svijeta. Ne postoji ništa iracionalno — ili mrsko — u tome.
Vjerujem da je dobra stvar što gay osobe mogu danas živjeti svoje živote bez straha od zakona i potičem ih da se uključe u dugoročne, predane i vjerne veze. Ali mislim li da je to brak? Ne, jer brak je riječ, ona ima svoje značenje, a to nije ono što on jest.
To bi se moglo činiti nekako teško razumljivim, nejasnim teoretskim razmatranjem, ali je li tako? Vrhovni sud trenutačno razmatra niz slučajeva u kojima podnositelji tužbi traže redefiniranje riječi spol u antidiskriminacijskim zakonu kako bi obuhvatio homoseksualnost i transrodnost. Ali ako sud može redefinirati riječi kako bi one značile nešto drugo od onoga što su značile zakonodavcima koji su donosili zakon, kakvu onda moć zakonodavci imaju? Ako sud može promijeniti značenje osnovne riječi poput spola, on može redefinirati bilo što da znači bilo što i niti jedan zakon nije siguran od preinačivanja kako bi odgovarao predrasudama elite.
Isto tako, oni koju nas putem zakona ili društvenog posramljivanja ili cenzure pritišću na korištenje osobnih zamjenica po njihovom izboru, zapravo nas žele prisiliti da opisujemo stvarnost po njihovim željama, umjesto onakvu kakvu je vidimo. Svatko tko ima takvu moć nad vama pretvorio vas je u svog mentalnog roba.
Sloboda koju imamo i pravda koju tražimo temelje se na principima koji su nam prenijeli naši osnivači — i koji su zapisani riječima. Kako bismo nastavili slobodni, kako bismo postali pravedniji, moramo nastaviti razmišljati unutar tih tradicija. Kako bismo rasuđivali i komunicirali naše rasuđivanje, moramo koristiti riječi — riječi s dogovorenim značenjima.
A opet, kad god pokušavamo opisati svijet onakvim kakvim jest, ljevica viče da je takav jezik nasilje. Ipak nije — jer je jezik riječ i nasilje je riječ i one nemaju isto značenje.
Ljevičarski rat protiv zapada je rat riječi i rat protiv riječi. Naše najbolje oružje u takvom ratu jest istina. I moramo je govoriti otvoreno.
Andrew Klavan je američki konzervativni pisac, novinar, scenarist, politički komentator i voditelj podcasta “The Andrew Klavan Show” na Daily Wireu.
