Prosvjed Pobune zbog izumiranja (Extinction Rebellion, XR), koji je okončan kad su ljuti putnici povukli klimatske aktiviste s krova podzemnog vlaka na željezničkoj postaji u Canning Townu, nije bila puka taktička pogreška. To je bilo u skladu s prezirom prema javnosti svojstvenim environmentalističkom razmišljanju. Iako zeleni općenito izražavaju svoje stavove na prikrivene načine, njihov cilj je nametnuti drastične rezove u životnim standardima ljudi.
Nažalost, previše često slušamo kritičare koji tvrde da je zelenima srce na pravom mjestu, iako su njihove taktike ponekad pogrešno usmjerene. Na primjer, nakon incidenta u Canning Townu, mnogi su tvrdili da je XR trebao održati prosvjed u središnjem Londonu umjesto u jednom od njegovih siromašnijih područja. Drugi su govorili da je sustav javnog prijevoza pogrešna meta, pošto bi on trebao pružati rješenje problemu klimatskih promjena.
No, takvi argumenti propuštaju onu ključnu stvar. Prosvjed u Canning Townu nije bila taktičko odstupanje. Umjesto toga, to je bilo u potpunosti u skladu sa zelenim razmišljanjem. To je primjer elitizma koji prožima perspektivu, ne samo aktivista, već i mainstream environmentalizma.
Samo pomislite na prosvjednike koji su sjeli na krov podzemnog vlaka. Oni su u osnovi tvrdili da su superiorniji u odnosu na širu javnost. Umjesto da su pokušali uvjeriti putnike u korist svog slučaja, oni su inzistirali da su stanovnici Canning Towna trebali znati gdje im je mjesto. Kad se putnik pokušao popeti prema prosvjednicima, dobio je nogom u lice.
Nema sumnje da bi mnogi koji općenito suosjećaju s environmentalističkim idejama ustuknuli na pomisao da su one elitističke. Oni bi tvrdili da njihov cilj nije samo spasiti planet, već, također, poboljšati život ljudima. Međutim, oni koji zauzimaju ovo stajalište, trebali bi pomnije razmotriti što govore zeleni mislioci. Ono što bi primijetili jest da su ambicije zelenih za rezanje životnih standarda daleko oštrije od bilo čega što su Torijevci pokušavali tijekom posljednjeg desetljeća. Environmentalizam je zapravo pokušaj dijela elite da super-asketizam učini društveno prihvatljivim.
Kao argument uzmite ono što se često naziva Green New Deal-om. Na prvi pogled može izgledati kao prosvijetljeni plan, dizajniran kako bi se osnažilo gospodarstvo i borilo protiv environmentalističkih problema. To je sve samo ne to. Zapravo, on bi daleko više otežao naš gospodarski položaj, dok istodobno ne bi postigao navedeni cilj pružanja rješenja za klimatske promjene.
Termin “New Deal” seže iz vremena Velike depresije 1930-ih godina. Tada je američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt pokušao osnažiti američko gospodarstvo kombinacijom sustava javne potrošnje i otvaranja radnih mjesta. No, ovaj put, ideja je kombiniranje poticajnih mjera s inicijativama za borbu protiv onoga što se naširoko smatra “klimatskom krizom”. Obično to uključuje stvaranje radnih mjesta masovnih razmjera, energetski učinkovite kuće, kraći radni tjedan i prebacivanje na obnovljive izvore energije (primarno one sunca i vjetra). Često se kombiniraju različite inicijative — na primjer, prijedlozi zapošljavanja velikog broja ljudi za preuređenje starih kuća kako bi trošile manje energije.
U Velikoj Britaniji, Green New Deal se često asocira s Laburističkom strankom Jeremyja Corbyna, iako Corbyn umjesto toga ponekad govori o “zelenoj industrijskoj revoluciji”. U SAD-u, on se asocira s lijevim krilom Demokratske stranke, koje predstavljaju, na primjer, predsjednički kandidati poput Bernieja Sandersa i Elizabeth Warren. Alexandria Ocasio-Cortez (nadaleko poznata kao AOC), kongresnica iz New Yorka, također je predložila zakonodavstvo namijenjeno rješavanju klimatske krize i ekonomske nejednakosti.
U Velikoj Britaniji je manje poznato da je nova Europska komisija učinila Green New Deal — preimenovan u European Green Deal — svojim prioritetom u sljedećih pet godina. U međuvremenu, program za okoliš Ujedinjenih naroda otkrio je svoj Globalni Green New Deal pred više od desetljeća.
Niti treba zaboraviti da su ga u prošlosti podržavali politički čelnici s obje strane Atlantika. Barack Obama bio je zagovornik u vrijeme kad je bio američki predsjednik, a Gordon Brown ga je podržavao kao britanski premijer. Na sreću, niti jedan od njih nije došao daleko u njegovoj implementaciji. Sam termin koristio je Thomas Friedman, ugledni kolumnist New York Timesa, još tamo u siječnju 2007. godine.
Kad bi mjere Green New Deal-a bile implementirane u velikim razmjerima, one bi dovele do ekonomske katastrofe. Razmotrite, na primjer, potporu Laburističke stranke četverodnevnom radnom tjednu. U paralelnom svemiru, gdje produktivnost snažno raste, to bi mogla biti poželjna politika. To bi značilo da će ljudi imati više slobodnog vremena raditi ono što žele. Ali u našem povijesnom trenutku, kad rast produktivnosti stagnira, to bi zapravo značilo rezanje prihoda za petinu. To, naravno, nije pogreška. To je cilj te politike. To je u potpunosti u skladu s nagonom za obuzdavanje potrošnje.
Doista, nema potrebe nagađati kako bi Green New Deal izgledao u pogledu potrošnje energije i ugljičnih emisija. To je već isprobano u masovnim razmjerima u Njemačkoj, s promicanjem obnovljivih izvora energije od 2000. godine i postupnim ukidanjem nuklearne energije najavljenim 2011. godine. Energiewende (energetska tranzicija) uključila je trošenje mnogih milijardi eura uz minimalno smanjenje ugljičnih emisija. Čak je i Der Spiegel, vodeći njemački časopis i snažan zagovornik Energiewende, morao priznati da je program do sada bio promašaj. Nijemci su morali plaćati daleko više na svojim računima za struju, dok njihova opskrba energijom tek treba biti dekarbonizirana.
Zapravo, ono što ekonomija mora pronaći jest način povećanja proizvodnje, a ne ograničavanje potrošnje. Kao što je Phil Mullan tvrdio u spiked, ključni element takve politike jest omogućiti proces kreativnog uništenja. To bi značilo odbacivanje još uvijek dominantnog pristupa ekonomskoj politici, koji uključuje središnje banke koje drže ekonomiju na površini jednostavnim upumpavanjem novaca u nju. Neučinkovitim tvrtkama bi se trebao dozvoliti bankrot, dok bi nove tvrtke i nove tehnologije trebale dobiti podršku države.
Ispostavlja se da bi takav pristup mogao pomoći u rješavanju problema povezanih s klimatskim promjenama. To je u potpunosti u skladu s potrebom za poboljšanjem postojećih tehnologija i razvojem novih tehnologija. Tehnologija, poput novih oblika reaktora nuklearne fizije, mogla bi pružiti načine za proizvodnju više energije, pritom zagađujući manje nego prije. Obnovljivi izvori imaju svoje mjesto u svemu tome, ali vjerojatno će biti ograničeni, pošto sunce uvijek ne sija, a vjetar ne puše stalno.
Dvije nedavno objavljene knjige o Green New Deal-u pokazuju da su čak i najradikalniji oblici zelenog mišljenja inherentno reakcionarni.
On Fire je zbirka eseja i govora Naomi Klein, istaknute kanadske političke aktivistice povezane s AOC. Ona uključuje doprinose Guardianu, Nationu i New York Timesu, kao i govor na konferenciji Laburističke stranke 2017. godine. Case for the Green New Deal Ann Pettifor, britanske ekonomistice tijesno povezane s Corbynom, je manje angažirano napisana, ali koherentnija. Pettifor pokušava napraviti logično argumentirani slučaj za Green New Deal, dok On Fire, kao zbirka članaka, neizbježno više nalikuje papazjaniji.
Iako Pettifor pruža jasnije izlaganje ideja ključnih zelenih mislioca, ona ponekad iznosi tvrdnje koje su ili ignorantske ili bizarne. Na primjer, ona tvrdi da je koncept ekonomskog rasta jedva postojao prije Drugog svjetskog rata. Istina je da se terminologija promijenila tijekom desetljeća. No, ideja povećanog prosperiteta bila je od središnje važnosti ekonomskoj misli od sredine 18. stoljeća pa nadalje. Klasični ekonomski mislioci poput Adama Smitha, Davida Ricarda i Karla Marxa možda nisu koristili termin “ekonomski rast”, ali je koncept bio od središnje važnosti u njihovim radovima. Umjesto toga koristili su termine poput akumulacije kapitala ili ekspanzije kapitala.
Marxova kritika kapitalizma, na primjer, u osnovi je usredotočena na ideju da tržišni sustav sustavno stvara prepreke kako bi generirao dovoljan ekonomski rast. U Marxovom pogledu, njegova slabost je to što nije omogućavao dovoljan rast. Zeleni danas tvrde upravo suprotno, da kapitalizam generira preveliki rast.
Unatoč njihovim razlikama u stilu, argumenti Klein i Pettifor imaju mnogo toga zajedničkog. Za početak, obje koriste jezik radikalizma. Klein govori o preferiranim političkim mjerama kao “hrabrim” i “ambicioznim”, dok Pettitor poziva na radikalne akcije i napredak.
Ali oni dijele iskrivljeni pogled radikalizma. Obje tvrde da je potrebno smanjiti razinu potrošnje i da bi javnost trebala biti spremna na manje. One tvrde da bi ljudi trebali jesti manje mesa, trošiti manje energije i manje letjeti (iako zeleni aktivisti postaju uobičajeno elokventni kad trebaju opravdati svoje vlastite zračne milje). One također redefiniraju prosperitet u neekonomskim uvjetima obiteljskih odnosa i podcjenjuju potrošačke ukuse javnosti.
Argumenti za ograničavanje potrošnje često dolaze iz zahtjeva za redistribucijom bogatstva. Ali one ne tvrde da bi veliki dio populacije trebao imati više životne standarde. Umjesto toga, one tvrde da svi osim onih koji žive u najtežim uvjetima moraju biti spremni podnijeti žrtvu. Drugim riječima, velike nejednakosti koriste se kao način pokušavanja navođenja javnosti da prihvati nekakvu vrstu super-asketizma.
Zajedničko objema knjigama jest često iznošena pretpostavka da je čovječanstvo ograničeno prirodnim granicama. Resursi su ograničeni, kako ide argument, te stoga moramo odustati od gospodarskog rasta. Pettifor se naročito fokusira na ograničene energetske resurse za koje tvrdi da su dostupni (često navodeći termodinamiku kako bi svom argumentu dala znanstveni prizvuk). Iz toga ona zaključuje da je “stabilno stanje gospodarstva”, to jest ono stagnantno, jedino rješenje.
Čini se kako Pettifor nije svjesna da je privrženost ograničavanju prvi put osporeno prije nekoliko stoljeća. Da budemo fer prema Klein, ona nagovješćuje da bi to mogao biti slučaj. Francis Bacon, utemeljitelj znanstvene metode, tvrdio je je u ranom 17. stoljeću da čovjek može nadmašiti granice s kojima se suočava. Klein citira njegov argument da bi prirodu trebalo “ograničiti, oblikovati i stvarati kao da je novo umjetničko djelo, a autor je čovjek.”
Na primjer, u odnosu na korištenje energije, to bi značilo pronalaženje načina stvaranje više energije, a ne racionaliziranje njezine uporabe. S obzirom na ogromne količine generirane konvencionalnim i nuklearnim načinom, kao i masivne količine sunčevog zračenja koje bombardira zemlju, teško je zamisliti bilo kakvo praktično ograničavanje proizvodnje energije. Glavni je izazov pronaći najbolji način iskorištavanja ovih resursa. S vremenog će biti potrebno razviti novu tehnologiju kako bi se opskrba energijom mogla dekarbonizirati.
No, umjesto da pronađu načine kako krenuti naprijed prema boljoj budućnosti, zagovornici Green New Deal-a nas više vole zadržavati. Umjesto da istražuju načine na koje svijet može postati prosperitetniji, oni inzistiraju da se moramo zadovoljiti s manje. Poput XR prosvjednika u Canning Townu, Klein i Pettifor teroriziraju nas ostale s visoka i inzistiraju da znamo gdje nam je mjesto.
Daniel Ben-Ami je pisac.
