Čile predvodi Latinsku Ameriku u nevjerojatnom broju pokazatelja: ljudskom razvoju, lakoći poslovanja, globalnoj konkurentnosti, ekonomskim slobodama, BDP-u (paritetu kupovne moći) po glavi stanovnika, globalnom miru… I lista se nastavlja.
Međutim, nasilni odgovori na prosvjede koji su zahvatili zemlju još od početka listopada tragično su okončali eru čileanskog ekscepcionalizma označenog padom Pinochetovog režima 1990. godine.
Prosvjedi su počeli zbog skromnog rasta cijena gradskog prijevoza u glavnom gradu Santiagu. Od tog vremena su narasli i stavili više od 3,7 milijuna prosvjednika (oko petine čileanskog stanovništva) nasuprot vlade, policijskih snaga (zvanih Carabineros) i vojske. Kao i u slučaju ostalih masovnih prosvjeda bez konkretnog vodstva diljem svijeta, prosvjednici izražavaju nezadovoljstvo zbog niza problema.
Rastući troškovi života, nejednakost u prihodima (indeks u kojem Čile postiže ne tako zavidne rezultate), niske plaće i mirovine, slabi obrazovni i zdravstveni sustavi, privatizacijski i korupcijski skandali — sve njih prosvjednici navode kao glavne probleme. Njihovi ciljevi su podjednako raznoliki: zahtjevi uključuju poboljšanje obrazovanja, zdravstvene i mirovinske reforme, povećanje plaća, ostavku predsjednika Sebastiána Piñera i promjenu ustava iz doba diktature.
Prema INDH-u, skupini za ljudska prava, 352 osobe zadobile su ozljede oka nakon što su snage sigurnosti namjerno ispaljivale pellete, suzavac i vodene topove u njihove glave. Trideset troje izgubilo je vid na jedno oko, a dvoje njih izgubilo je vid u oba. Dvadeset šestorica ljudi poginulo je u neredima, od kojih su najmanje petoricu ubile snage sigurnosti. Policija i vojska ranile su oko 2.000 ljudi, često neselektivno i, u nekim slučajevima, vojnim oružjem.
Ostale optužbe protiv čileanskih snaga sigurnosti uključuju mučenje, seksualno zlostavljanje, silovanje i gaženje prosvjednika vozilima. Hospitalizirano je više od 2.800 ljudi od početka prosvjeda. Mnogi od ozlijeđenih bili su djelatnici prve pomoći, novinari ili obični prolaznici.
Razumljivo je da su u pomoć pozvani Carabinerosi i vojska — nažalost, kao i kod drugih spontanih masovnih demonstracija, čileanski prosvjedi rano su privukli svoj udio oportunista, s kojima su vandalizam, palež i pljačke postali sve češći. No, umjesto provođenja reda i mira, Carabinerosi su krenuli kažnjavati. “Namjera čileanskih snaga sigurnosti je jasna: ozljeđivanje demonstranata kako bi obeshrabrili prosvjede”, priopćio je Amnesty International. Rastući katalog njihovih pogrešaka sugerira da je nasilni odgovor sankcioniran — ili se, u najmanju ruku, ignorira — od onih na vrhu komandnog lanca.
Prosvjednici su sada dodali nasilje snaga sigurnosti na svoj rastući popis pritužbi, što je rezultiralo začaranim krugom prosvjeda i represije. Usred kaosa, izjave i postupci predsjednika Piñera bili su više nego satirični. “Mi smo u ratu protiv moćnog, neumoljivog neprijatelja koji ne poštuje ništa i nikoga te koji je spreman koristiti se nasiljem bez granica i delinkvencije, čak i kad to znači gubitak ljudskog života”, rekao je, govoreći, naravno, o prosvjednicima.
Krajem listopada, Piñera je raspustio čitavi svoj kabinet. Međutim, njegova vlastita ostavka nije uslijedila. Njegove prethodne osude venezuelanskih vlasti zbog kršenja ljudskih prava nisu dobro ostarjele — ironično, Piñera je okrivio čileanske prosvjede na venezuelansku subverziju, naizgled nimalo svjestan sličnosti između dotičnih akcija čileanske i venezuelanske države.
Niti je njegov nedostatak taktičnosti ostao nezapažen kod prosvjednika. Nakon što je u izjavi koja je prethodila prosvjedima Čile nazvao “oazom”, kasnije je komentirao: “To je bila istina u to vrijeme. Ali život je pun iznenađenja i to je ono što je toliko lijepo u životu.”
Piñera je od tog vremena priznao da su čileanske snage sigurnosti “počinile zlostavljanja i zločine” i uvjeravao da “neće proći nekažnjeno”. Također je predložio niz reformi i obećao ustavni referendum iduće godine. Međutim, njegovo prihvaćanje pomirljivijeg stanja došlo je prilično kasno i također postoji nezadovoljstvo oko proceduralnog aspekta izrade novog ustava. Nije ni čudo što mnogi Čileanci ostaju na ulicama i što Piñerova ocjena odobravanja trenutačno iznosi samo 10 posto.
Ne postoji jasan lijek za čileansku bolest: dok neki na ljevici pozivaju na manje neoliberalizma i više environmentalizma, ostali na desnici vjeruju da rješenje leži u više ovog prvog te manje ovog potonjeg.
Međutim, u jednoj stvari se možemo složiti: čileanske vlasti pokazale su da nasilno gušenje prosvjeda često ima suprotni učinak od onog ciljanog. Umjesto suzbijanja, ono ih proširi. Neka lekcija jednom blistave zvijezde Latinske Amerike bude poziv na buđenje represivnim režimima širom svijeta.
William McGee je pisac.
