Prošlog tjedna, svjetske burze pretrpjele su najgori tjedan od financijske krize 2008. godine, pri čemu je 6 bilijuna dolara izbrisano u dionicama, a na nekim tržištima viđena je rasprodaja po stopi koja nije viđena još od Velike depresije prije gotovo jednog stoljeća. Zašto? Jer globalni investitori paničare zbog potencijalnog ekonomskog kraha potaknutog epidemijom koronavirusa.
Mnogi komentatori ističu da je ovo ludost. Ross Clark uvjerljivo argumentira u Spectatoru da je “najopasnija stvar u vezi koronavirusa histerija”. Philip Aldrich, ekonomski urednik Timesa, slaže se s tim. On kaže da se “panike moramo bojati više od samog virusa”.
Naš apetit za sudnjim danom i strahom od nepoznatog nude se kao objašnjenja za takvo ponašanje. Kultura rizika i predispozicija za pretjeranom reakcijom na prijetnje također su sastavni dio onoga što se događa. No, postoji još jedan jednako važan element povezan s tim koji se ne spominje — ovo ludilo ne pokreću “slabo informirane”, neandertalske, lakovjerne mase, već informacijama bogate, sveučilišno obrazovane vladine elite i rafinirana globalna poslovanja.
Kontrast između odgovora na koronavirus od strane elita i običnih ljudi je prilično oštar. Iako je razina panike u mainstream izvješćivanju o koronavirusu porasla, obični ljudi jednostavno su se nastavili baviti svojim životima. Navodno dobro informirane elite, koje često optužuju “glupe” mase da su ranjive na histeriju i “lažne vijesti”, same su se potaknule u paniku. U međuvremenu, tamo gdje nisu u blokadi, obični ljudi još uvijek odlaze na posao, putuju, posjećuju kafiće… Oni jednostavno nastavljaju sa svojim životima, uzimajući u obzir potencijalne rizike.
Elite su u paničnom slobodnom padu; poput krda gnuova, uspaničeni samim pogledom na grabežljivca i slijepo jureći preko voda prepunih krokodila, oni su potaknuli potencijalni globalni ekonomski krah. U međuvremenu, vidimo stoički zdravi razum, jednostavnu, ali duboku mudrost, na strani “velikih neopranih”.
Odgovor elite je, dijelom, produkt mizantropije. Naša kultura već desetljećima podliježe ideji da su ljudska bića izvor svjetskih problema. Ljudi se uvijek prikazuju kao problem: bilo da je to uništavanje planeta ili prenošenje prijetećih bolesti.
Ovo je davno uspostavljeni pedigre u Zapadnom društvu. Louis Pasteur, veliki znanstvenik iz 19. stoljeća koji je otkrio mikrobe, užasavao se demokracije. Riječima Davida Bodanisa, Pasteur je rulju vidio kao “skup malih zaraznih stvorenja koja pristojni ljudi obično ne vide, ali koja su uvijek tamo, spremna uskočiti, ući u naše društvo, preuzeti ga i rasti.”
Ova metafora masa kao bakterija — malih stvarčica koje posvuda gmižu, spremne napasti, rasti i razmnožavati se — dočarala je desničarski strah od masa u to vrijeme.
Tijekom 20. stoljeća, osobito nakon Boljševičke revolucije 1917. godine, kad su mase postale stvarna društvena i politička sila u društvu, metafora bakterija/masa postala je naročito prevladavajuća. Kad je Lenjin 1917. poslan u Rusiju, opisan je “kao bacil kuge” u svom zapečaćenom vlaku. Zapadnoeuropski čelnici koristili su izraz “cordon sanitaire” za opisivanje politike opkoljavanja novog entiteta, kako bi se spriječilo širenje njegove kontaminacije.
Godine 1920., Winston Churchill, tadašnji državni tajnik za rat i zrak, opisao je Boljševičku revoluciju kao “otrovanu Rusiju, zaraženu Rusiju, Rusiju zaraženu kugom, Rusiju naoružanih horda koje udaraju ne samo bajunetom i topom, već popraćene i prethođene rojevima štetočina zaraženih tifusom koji ubijaju ljudska tijela i političke doktrine koja uništava zdravlje, pa čak i samu dušu nacija.”
U međuvremenu, Hitler i nacisti vidjeli su židovstvo kao smrtonosni virus, a Židovi njegovi nositelji, pa je stoga jedino rješenje bilo njihovo iskorjenjivanje. Teorija poslijeratnog obuzdavanja namijenjena širenju komunizma ili u slučaju komunističke Kine, “žute opasnosti”, modernija je verzija istog osjećaja. Makartizam u SAD-u bio je pokušaj zaustavljanja širenja komunizma kao bakterija kod kuće.
Ova vrsta jezika ne koristi se, naravno, naširoko u današnjoj panici oko koronavirusa. (Iako je bilo nekih referenci na novu “žutu opasnost“.) Ipak, temeljni osjećaji su definitivno prisutni: bilo da ljudi bojkotiraju kineske četvrti u gradskim središtima ili populistički političari poput Mattea Salvinija ili Marine Le Pen okrivljavaju strance za širenje bolesti.
Ljudi su predstavljeni kao opasnosti — nesvjesni, ali smrtonosni nosioci nevidljive prijetnje. Ovo je u skladu s već postojećom mizantropskom narativom koja može samo još više podijeliti društvo, povećati osjećaj atomizirane ranjivosti i usput osloboditi panične iracionalne globalne elite od odgovornosti.
Tragično je. Smrti od Covid-19, da se poslužim njegovim službenim imenom, duboko treba žaliti. Ali potreban nam je osjećaj realnosti. Vjeruje se da je stopa smrtnosti virusa oko jedan posto. To je oko sedam puta više od stope smrtnosti standardne gripe, ali iznosi samo djelić stope SARS-a iz 2003. godine (9,6 posto) i respiratornog sindroma s Bliskog istoka (MERS) (34,4 posto).
Koronavirus je daleko zarazniji od SARS-a i MERS-a. Ali znanstvenici danonoćno rade na pronalaženju tretmana i cjepiva. Svjetska zdravstvena organizacija vjeruje da bi lijek remdesivir, koji je razvila tvrtka Gilead Sciences, mogao pružiti učinkovito liječenje, a trenutačno se nalazi pod kliničkim ispitivanjima.
Ljudska kreativnost i naš kapacitet rješavanja problema može i hoće kontrolirati koronavirus. Ljudi nisu problem. Ali globalne elite zasigurno jesu. Njihovo ponašanje potiče više panike i sad prijeti milijardama ekonomskom recesijom. Moramo prigrliti smirenost i mudrost masa, a ne ludost elita.
