Europa bi trebala odvratiti muškarce vojne dobi i poslati ih natrag da se bore za svoje zemlje.
Migracijska kriza u Europi proizlazi iz korupcije i radikalne politike priznavanja ilegalnih migranata, kriminalaca i pristalica islamskog terorizma kao izbjeglica.
Ova prijevara je bila prilično jednostavna. Korumpirani mediji i političari zamijenili su riječ “migrant” s riječju “izbjeglica”, što predstavlja izvrstan oblik sklizave semantike koja se pokazala izuzetno učinkovitom.
Oko milijun tih migranata su ilegalci koji plaćaju na tisuće eura kako bi bili prokrijumčareni u Europu. Oni također ne bježe iz ratnih zona.
Kad su jednom u Europi, većina njih se ne želi zaustaviti u Italiji, Španjolskoj ili bilo kojoj od siromašnijih srednjoeuropskih država. Oni žele beneficije koje se nude u Njemačkoj i Skandinaviji, a to je razlog zbog kojeg su oni ekonomski migranti, a ne tzv. izbjeglice.
Oko 90 posto tih migranata čine islamski muškarci vojne dobi koji kupuju dokumente 15-godišnjaka od EU činovnika ili korumpiranih kriminalnih mreža u svojim vlastitim zemljama, koje potom koriste kako bi tražili azil.
Ovaj i mnogi drugi primjeri korupcije pokazuju da se trenutačna kriza ne može riješiti na način na koji to predlaže Amnesty International.
Prvo, potrebno je izraditi novi program za pomoć stvarnim izbjeglicama, koji bi se usredotočio na pretpubertetsku djecu i njihove majke. Sve dok se žene i djeca nalaze u kampovima na europskim granicama, trebalo bi zaustaviti pomoć muškarcima.
Očevima bi trebalo dopustiti ulazak samo ako testovi očinstva potvrde da su roditelj. Prvo, dopušta se ulazak majkama i djeci, dok muškarac treba čekati na granici do potvrde rezultata ispitivanja.
Drugo, treba ponuditi resurse i logistiku za pomoć izbjeglicama. Oko milijun ilegalaca koristi potporu namijenjenu stvarnim izbjegličkim majkama i djeci, a opet, političari ne poduzimaju ništa.
Te muškarce vojne dobi treba deportirati i zamijeniti ih sa ženama i djecom. Tako će Europa pokazati svijetu da pomaže izbjeglicama, pošto je današnja slika Europe ona koja samo pomaže bogatim islamistima i odbacuje pomoć onima kojima je to najpotrebnije.
Treće, treba promijeniti definiciju “izbjeglice”. Trenutačno, oportunistički pro-migrantski političari i novinari koriste mnoge definicije, obično one koje im najviše odgovaraju u danom trenutku.
Potrebno je vratiti moralnost tim definicijama i “izbjeglica” bi se trebala razlikovati od “dezertera”. Te “dezertere” sačinjavaju svi muškarci koji mogu nositi oružje u ratnoj zoni. Ako majka s djecom bježi od rata, suprug bi ih trebao dovesti do granice i potom se okrenuti natrag; možda s oružjem u ruci kako bi se nastavio boriti.
Isto vrijedi i za molbe za azil. Ako razmatramo muškog migranta iz zemlje bez rata, možemo prihvatiti samo građane zemalja s kriminalnim režimima. Ako je država u prijateljskim odnosima s Europom, zašto bi se Europa trebala bojati poslati ga natrag?
Što se tiče žena, trebali bismo prihvatiti one koje su progonjene radi borbe za ženska prava.
Europske vlade bi trebale neslužbeno podržavati feminističke mreže koje rade na promjeni stava mnogih zemalja u Africi, Aziji i na Bliskom istoku te njihovih opresivnih politika prema ženama.
Često te žene bježe od stvarne opasnosti, stoga bi, kad bliskoistočne zemlje tvrde da “traže” “odbjeglu” majku koja je ostavila supruga i uzela djecu, u stvarnosti Europa morala učiniti sve što može kako bi se pobrinula da je ovi islamisti nikad ne pronađu.
