Dok deseci gradova puze iz olupina nereda generiranih na društvenim medijima protiv navodnog prožimajućeg bijelog rasizma i policijske brutalnosti, samozvani zagovornici socijalne pravde preuređuju dobro nam poznatu kampanju. Oni zahtijevaju financijske reparacije za ropstvo i njegove posljedice, koje će crncima platiti bijelci, u iznosu od više bilijuna dolara. To bi promoviralo jednakost, pomirenje i “ozdravljenje”.
Nemojte im vjerovati. Pozivi na reparacije sežu mnogo desetljeća unatrag. Temeljna pretpostavka od samog početka je ista. Živi bijelci moraju ispraviti pogreške prema živim crncima ispražnjavanjem svojih džepova, po mogućnosti uz pomoć savezne vlade koja će nadgledati transfere. Činjenica da su stvarni robovi i robovlasnici već dugo mrtvi ne čini nikakvu razliku. Kao što njegovi zagovornici tvrde, sve bijelo bogatstvo u zemlji je, iako neizravno, moralno okaljano, proizvod “privilegije bijele kože”.
Reparacije su turbopunjeni hibrid afirmativne akcije i socijalne države. To je iznuda ako se promatra iz bilo kojeg kuta. Daleko da će zacijeliti rane, one će ih otvoriti. Ali reparacije bi jednog dana mogle postati zakon. Prijedlog takvog zakona, koji je prvi predstavio u Kongresu 1989. godine (i koji se otada stalno ponovno predstavljao) pokojni zastupnik John Conyers, D-Mich, pod nazivom H.R. 40, postupno dobiva podršku. Gotovo nitko na Capitol Hillu nije se izjasnio protiv njega.
Nacionalni centar za pravo i politiku nedavno je objavio monografiju na 65 stranica pod nazivom “Reparacije za ropstvo: Oživljavanje loše ideje“, koja razotkriva sve veću prihvaćenu mudrost. Izvješće predstavlja ispravku emocionalno ispunjenih lijekova koje propisuju Ta-Nehisi Coates, Al Sharpton, New York Times, Demokratska stranka i suosjećajno korporativno rukovodstvo.
Međutim, takvi moralni paladini ignoriraju mnoštvo činjenica o ropstvu i pratećoj trgovini robljem, kako ovdje tako i u inozemstvu. Razmotrite:
- Manje od četiri posto (388.000) svih afričkih robova prevezenih preko Atlantika u Novi svijet (10,7 milijuna) završilo je u kontinentalnom djelu Sjeverne Amerike; daleko veći broj ih je doveden na Karibe i u Brazil.
- Većina robova u američkim kolonijama u 17. stoljeću bili su bijelci.
- Mnogi crnci, kao i indijanska plemena u Americi bili su vlasnici robova.
- Gotovo svi crnci nasilno dovedeni ovdje iz Afrike već su bili plemenski robovi.
- U onoj mjeri u kojoj se ropstvo prakticira danas, ono uglavnom prevladava u Africi.
Nepokolebani, zagovornici obveznih reparacija nastavljaju pritiskati. Oni zahtijevaju bilijune, a ne milijarde, dolara. Nacionalna koalicija crnaca za reparaciju u Americi (N’COBRA), procjenjuje da je bijeli “dug” 8 bilijuna dolara. Postariji crnački odvjetnik sa sjedištem u Los Angelesu, Robert Brock, želi iznos negdje oko 10 bilijuna do 15 bilijuna, a tijekom godina je u tu svrhu podnio (neuspješne) tužbe.
Vjerojatno još pogibeljniji su akademski pristaše čija istraživanja daju mjeru vjerodostojnosti ovim postupcima. Još 1990. godine, James Marketti sveo je račun na negdje između 3 bilijuna i 5 bilijuna dolara. Nedavno je Thomas Craemer, izrazivši postojeće reparacije kao očekivani budući prihod, procijenio da dug bijele Amerike iznosi negdje od 5,9 bilijuna do 14,2 bilijuna dolara. Najutjecajniji među tim izgovorima za odvjetnike je William Darity Jr. sa Sveučilišta Duke. Temeljeći svoju procjenu na prosječnoj umjesto srednjoj vrijednosti bogatstva kućanstva, on traži da bijelci crncima plate negdje oko 13 bilijuna dolara.
Najnoviji i najpubliciraniji ulazak u ovaj reket je bogati crni biznismen Robert L. Johnson, glavni osnivač Black Entertainment Television (BET) i bivši većinski vlasnik NBA momčadi Charlotte Bobcats. Usred nedavnih nereda, pozivao je na reparacije u iznosu od 14 bilijuna dolara. “Sad je vrijeme da razmišljamo na veliko”, rekao je 1. srpnja CNBC-u. Takva kompenzacija odražavala bi “štetu koja se duguje” za nejednake uvjete stvorene ropstvom i posljedičnim aranžmanima. Johnson, koji je pokrenuo BET prije četiri desetljeća uvelike zahvaljujući čeku od 500.000 dolara od bijelog rukovoditelja kabelske mreže Johna Malonea, možda je izvukao taj iznos iz šešira.
Pozivi na reparacije će zasigurno eskalirati. Nužno je da razumijemo kako se ovaj gambit mora zaustaviti u začetku. Njihovi pristaše su apsolutno nemilosrdni.
Program reparacija za ropstvo bio bi ekonomski grabežljiv, povijesno slijep, politički razdoran, pravo neustavan i moralno odbojan. Daleko da bi zbližio našu naciju, on bi nas rastrgao. Ispunjavamo zahtjeve ovih rasnih provokatora na vlastiti rizik.
