Prije pet godina, suočena s europskom izbjegličkom krizom, njemačka kancelarka Angela Merkel trijumfalno je izjavila: wir schaffern das (mi ćemo uspjeti). Vlada je procijenila da će doći do 800.000 ljudi. Do kraja 2015. godine, prebrojano je više od milijun tražitelja azila. Nikad u poslijeratno doba nije toliko ljudi ušlo u Njemačku u tako kratkom vremenskom razmaku.
Je li Njemačka uspjela? Neko vrijeme bilo je strahova da će zemlja podleći kaosu: dužnosnici više nisu mogli registrirati dolaske, a smještaj je postajao toliko problematičan da su mjesecima — već dobro u 2016. godini — djeca u Berlinu propuštala satove tjelesnog, budući da su sportske dvorane još uvijek bile potrebne za smještaj izbjeglica.
U studenom 2015. godine, berlinski je ured za socijalnu skrb (LaGeSo) bio na rubu kolapsa. Policijske snage bile su raspoređene kako bi zaustavile juriš na zgradu. Nekoliko je ljudi, uključujući djecu, ozlijeđeno dok su čekali u masi. Jedno dijete je čak tragično oteto iz gomile i ubijeno. “Prizor se kretao od kaotičnog do otvoreno opasnog”, napisao je New York Times. Guardian je izvijestio da Njemačka “škripi pod naporima svoje politike otvorenih vrata”. Izbjeglička kriza, predviđali su mnogi, bit će Merkelina propast.
Pet godina kasnije, ton se značajno promijenio. Mnogi politički komentatori — osobito oni izvan granica Njemačke — vide kancelarku kao pobjednicu u izbjegličkoj krizi. “Čini se kako su akcije Merkel, a ne Trumpa, opravdane”, napisao je jedan komentator u Washington Postu. A u članku pod naslovom, “Kako se isplatila velika kocka Angele Merkel”, Guardianov Philip Oltermann piše: “Prije pet godina, dok je sve više i više izbjeglica dolazilo u Europu, njemačka kancelarka je objavila: ‘Uspjet ćemo’. Kritičari su rekli da je to bila njezina najveća pogreška — ali pokazalo se da je bila u pravu.” Postoji nešto istine u tome — ali to nije cijela slika.
Dobre vijesti su da se većina izbjeglica mogla iseliti iz improviziranih smještaja u svoje vlastite domove. Prema istraživanjima koje je ranije ove godine provela njemačka agencija za zapošljavanje, 43 posto onih pristiglih 2015. godine pronašlo je posao. To nije loš ishod, iako će se te brojke vjerojatno promijeniti, budući da su Covid-19 zatvaranja pogodila izbjeglice još jače nego ostale. Djeca su se također uglavnom uspjela integrirati. Mnogi su učili njemački u odvojenim “razredima dobrodošlice”, a od onih koji završavaju školu mnogi su stekli nekakvu vrstu kvalifikacija.
No, prikazivati Merkel kao pobjednicu “izbjegličke kocke” je obmanjujuće. Ponajprije zbog toga što ti uspjesi nisu Merkelini. Održavanje mjera kontrole prepušteno je ljudima koji su radili na prvim linijama u regionalnim i lokalnim vladama, školama, bolnicama, policijskim postajama i socijalnim institucijama. Čak je i podosta ocrnjivano LaGeSo osoblje moralo raditi u lošim uvjetima, počevši od 6 sati ujutro i zatvarajući kasno navečer.
Svjesno ili ne, većina pro-Merkel komentara tek je nešto više od propagande. Umjesto da javnosti predstave uravnotežen i trezveni odraz proteklih pet godina, novinari pokušavaju zaraditi bodove za Merkel. Oni su toliko željni da je obrane da su čak spremni izostaviti činjenice ili saviti istinu kako bi sliku prikazali ružičastom. Tako Oltermann u Guardianu govori da su se ocjene odobravanja Merkel vratile tamo gdje su bile prije izbjegličke krize. Ali to u potpunosti izostavlja njezine velike gubitke u udjelu glasova na Općim izborima 2017. godine. On tvrdi da stope kriminala nisu značajno promijenjene, iako statistike jasno pokazuju porast silovanja i seksualnih napada na žene između 2015. i 2017. godine, dok su izbjeglice istodobno ubile niz mladih žena i djevojčica. On također piše da je opasnost od islamskog terorizma precijenjena i da je “nestala iz vidokruga”, usprkos nekoliko smrtonosnih i gotovo smrtonosnih napada — od kojih se najnoviji dogodio u kolovozu u Berlinu.
Nažalost, čini se da rasprava o izbjeglicama sad nema previše veze s onim kako se najbolje nositi s ozbiljnom humanitarnom krizom. Sad se više radi o osvajanju bodova. Predstavljanje sebe kao pro-migranata ili pro-izbjeglica postalo je način kako se izdvojiti od navodno zlih populista poput Trumpa ili AfD-a.
Jedna od zbunjujućih posljedica svega ovoga je to što je Angelu Merkel pretvorila u liberalnu heroinu. Mnogi je pripadnici njemačke i globalne srednje klase smatraju posljednjim bastionom liberalnih vrijednosti. Liberali su nekoć bili sumnjičavi prema Merkel i njezinim oportunističkim manevrima — pokojni ju je Urlich Beck, na primjer, nazvao “Merkiavelli”. Izvan Njemačke, njezino oštro postupanje prema Južnim Europljanima tijekom Euro krize bila je naširoko ismijano. Ali od izbjegličke krize, mnogi s liberalne ljevice postali su njezine najvjernije — pa čak i nekritične — pristaše. Na primjer, istaknuta članica stranke Zelenih nedavno je porekla da je u Njemačkoj ikad postojala “izbjeglička kriza” — samo bi je AfD mogao opisati kao takvu, tvrdila je. Umjesto toga, sugerirala je, trebali bismo govoriti o “događajima u rujnu 2015. godine”.
Jedan od pozitivnih rezultata jeseni 2015. godine bio je to što je proizvela veliku količinu humanitarnog angažmana. Većina Nijemaca — uključujući mnoge od onih koji su kasnije postali kritični prema Merkelinom rukovanju krizom — vjerovali su da ljudima koji bježe od rata u Siriji treba pomoći. Tjednima su vijestima dominirale užasne nevolje ljudi u izbjegličkim kampovima. U kolovozu 2015. godine, javnost je bila duboko šokirana smrću 71 izbjeglice u kamionu na austrijskoj autocesti. Početkom rujna, tabloid Bild je na svojoj naslovnici objavio sliku dvogodišnjeg Alana Kurdija, postavivši pitanje je li to ono što su postale europske vrijednosti. A nekoliko dana kasnije ljudi su bili impresionirani hrabrošću i odlučnošću 3.000 izbjeglica koji su započeli svoj “marš nade” od Mađarske do Austrije.
U ovakvoj visoko nabijenoj i emocionalnoj atmosferi, Merkel je učinila ono što je uvijek radila: pogledala je ankete. To je bio kontekst u kojem je, u noći na 5. rujna, vlada odlučila otvoriti granicu izbjeglicama zaglavljenima u Mađarskoj.
Velika ironija je u tome što Merkel najvjerojatnije nikad nije namjeravala postati kancelarka “otvorenih granica”. Zapravo, ona se nikad nije previše potrudila objasniti što planira učiniti nakon otvaranja granica. Ostavila je većinu ljudi s pitanjem kako namjerava ispuniti svoje obećanje o “uspjehu” Njemačke. Međutim, fotografije migranata s natpisima “mi volimo Njemačku” predstavljale su dobrodošlu promjenu u odnosu na fotografije Grka koji drže postere Merkel s Hitlerovim brčićima. I tako su je njezini pristalice nastavili podržavati. Ali naposljetku je izgubila kontrolu.
U mjesecima i godinama nakon otvaranja granica, Merkel je još jednom uložila velike napore za zaustavljanje protoka migranata. Nešto što njezini obožavatelji ne spominju jest činjenica da je njezina vlada znatno povećala deportacije. Godine 2017., gotovo 500.000 ljudi rečeno je da napuste zemlju. Merkel je također sklopila nove sporazume o repatrijaciji s nizom zemalja, uključujući Afganistan, odakle je došao drugi najveći broj izbjeglica 2015. godine. U ožujku 2016. godine, Merkel je najavila vrlo upitni sporazum o izbjeglicama s Turskom. EU se složila platiti Turskoj milijarde eura za smještaj tražitelja azila koji nezakonito dolaze u Europu.
Jasno je da je njemačka vlada izgubila kontrolu. Kao što tragičan požar u kampu Moria u Grčkoj jasno pokazuje, izbjeglička kriza je daleko od svog konačnog rješenja. Ružičasta slika Njemačke koja “uspijeva” previše je pristrana i samo će dovesti do još više cinizma.
