Ako doista želite zaustaviti rasizam, prestanite govoriti kao rasisti.
Najnoviji čin naših rasističkih gluposti donosi nam Hilaria, rođena Hillary, Baldwin, supruga neotesane zvijezde B-filmova Aleca Baldwina, koja je optužena zbog navodnog pretvaranja da je Španjolka. Čini se kako su njezin španjolski naglasak i tvrdnja da je s Mallorce izmišljotina. Zapravo, prema privatnoj školi i sveučilištima, ona je “arhetipska bogatašica sa sjeveroistoka”, što znači da je otprilike “bijela” koliko to osoba može biti. Na Twitteru su uslijedile su izjave Aleca Baldwina u njegovom uobičajeno polupismenom stilu, dok su profesionalni brojači krvnih zrnaca iznosili optužbe za “kulturnu aproprijaciju”.
Kao i obično, ono što je značajno kod ove optužbe, bila ona istinita ili ne, jest što nam ona govori o našoj disfunkcionalnoj, nesuvisloj rasističkoj osjetljivosti, što bi bilo zabavno kad ne bi bilo zloćudnih učinaka na naše političke i društvene institucije.
Doista, u društvu koje tvrdi da je zasićeno “bijelom privilegijom”, čudno je što se toliko mnogo “bijelih” ljudi pokušava povezati s nekakvom etničkom manjinom ili sličnim. Građani europskih korijena shvaćaju da je nagovještaj egzotike, osobito vrste koja je označena kao “zaštićena klasa”, poput crne ili “hispanske”, korisniji za nečiju karijeru od mrlje ugnjetavanja i privilegije koja proizlazi iz “bijelog”.
Slično tome, crnci svijetle puti i miješane rase koji su svojedobno pokušavali prijeći “rasnu granicu” identificirajući se kao “bijeli” — osobito oni koji su u današnje vrijeme odgojeni u svim udobnostima i bogatstvu više klase — sad na svu silu žele potvrditi svoje crne vjerodajnice bez obzira na to koliko su udaljeni od stvarnih života crnaca iz radničke klase ili geta, čije se disfunkcije i bijeda mogu prisvojiti i iskoristiti u političku i društvenu svrhu.
Još su nesuvislije oznake koje smo navikli koristiti kad govorimo o etničkoj raznolikosti. Preširoki pojmovi poput “bijeli” ili “crni” ostaci su iz doba “znanstvenog rasizma”, promašenog pokušaja nametanja darvinističke teorije o “preživljavanju najsposobnijih” zadivljujućoj raznolikosti, složenosti i raznovrsnosti ljudskih bića diljem svijeta. Te kategorije održavaju na životu sumnjivu ideju da “rasa”, pseudoznanstveni koncept zasnovan na površnim fizičkim razlikama, govori više o ljudskim identitetima nego kultura, jezik, običaji, klasa i religija. Kao takav, rasni identitet, koji je služio kao opravdanje za ropstvo i segregaciju, održava se na životu nauštrb stvarne, kompleksne raznolikosti jedinstvenih pojedinaca.
Doista, ova istina o tome što karakterizira ljudsko biće artikulirana je prije više od 2300 godina u drevnoj Grčkoj. Sofist Antifon iz kasnog petog stoljeća prije Krista napisao je: “Svi mi smo u svakom pogledu po prirodi stvoreni na isti način da budemo ili barbari ili Grci.” To jest, svi ljudi po prirodi dijele zajedničku humanost s potencijalnom da žive prema bilo kojem kulturnom kodu, baš kao što je svako ljudsko biće rođeno s mogućnošću govora bilo kojeg od 6500 jezika koji se danas govore. Kultura, a ne priroda, nas čini onakvima kakvi jesmo, kao što je to govornik Izokrat u ranom četvrtom stoljeću prije Krista izričito rekao: “Ime ‘Heleni’ [Grci] više ne sugerira rasu, već inteligenciju [mentalitet, način razmišljanja] i … naziv ‘Heleni’ više se primjenjuje na one koji dijele našu kulturu nego na one koji dijele zajedničku krv.” Identitet se ne temelji na onome kako izgledamo, već kako živimo.
Naša privrženost starim “znanstvenim” rasističkim kategorijama prikriva tu suštinsku istinu. Ona omogućuje i osnažuje neliberalne politike pritužbi koje uglavnom koriste odabrane skupine od kojih neki žive bolje od milijuna navodno privilegiranih “bijelih” građana.
Ovaj najnoviji primjer bijelaca koji pokušavaju prisvojiti glamur žrtve dodijeljen nekolicini etničkih identiteta izazvao je još neobičnije disfunkcije. Čini se kako se nitko ne pita zašto bi ukradeni nacionalni identitet poput “Španjolca” trebao paliti kod “budnih” rasnih huškača. Španjolska je europska zemlja, s većinskom bijelom demografijom. Španjolci, ne računajući imigrante iz Afrike, su “bijeli”, a to uključuje arapske imigrante koji su također bijelci.
Štoviše, s obzirom na kolektivno okrivljavanje “bijelih” Amerikanaca za povijesne grijehe, zašto bi “Španjolac” imao bilo kakvu rasnu vrijednost? Španjolci su bili ti koji su prvi stigli u novi svijet, zarazili Indijance s malim boginjama i doveli ropstvo u Amerike stoljeće prije dolaska Britanaca. Ova selektivna ogorčenost, poput šutnje o ulozi Arapa i afričkih kraljeva u transatlantskoj trgovini robovima, potvrđuje da napadi politike identiteta na našu povijest nemaju ništa s istinom ili moralom, a sve s rasnom propagandom korisnom ljevičarskoj ideologiji koja je SAD oduvijek doživljavala kao svog smrtnog neprijatelja.
No očito, budući da su Španjolci “Hispanci”, glupi pojam koji se odnosi na jezik, oni su također “ljudi od boje”. Ovu konfuziju primjećujemo kod Jima Geraghtyja iz National Reviewa, koji je napisao da se gospođa Baldwin “očigledno pretvara da je Latinoamerikanka”. Ne, Jim, Španjolac nije “Latinoamerikanac”. Ovaj se pojam koristi za žene iz Južne Amerike. Naravno, to je još jedan preširok označivač koji se primjenjuje na bilo koga, čak i na bogate “bijele” Španjolce ili Argentince — Argentina je 80% bijela — samo zato što govori španjolski ili ima španjolsko prezime. To je politički izraz koji se koristi za označavanje “žrtava” koje su zaslužile nekakvu vrstu reparacija, posebno kroz programe afirmativne akcije.
Dokaze o ovom fenomenu možete pronaći na sveučilištima. Desetljećima je pritisak na zapošljavanje više osoblja “od boje” ublažen uvozom obično “bijelih” Latinoamerikanaca ili Španjolaca. Sve što komesari “raznolikosti” trebaju vidjeti je prezime, stave kvačicu u kućicu “hispanski” i voilà, povećali su “raznolikost” svoje škole.
Znam to jer sam kao predsjedavajući odjela za strane jezike u Kaliforniji bio angažiran na zapošljavanju španjolskih profesora. A budući da sam odrastao u ruralnom području s bijelom manjinom koje su uglavnom naseljavali meksički Amerikanci, znao sam koliko je širok kulturni i društveni jaz između bijelog doktora znanosti iz obitelji više klase u Španjolskoj ili Argentini ili čak više klase u Meksiku; i neobrazovanih, ruralnih, meksičkih poljoprivrednika, od koji su neki indijanskog podrijetla ili mestici. Gotovo je jednako širok kao onaj između osoba iz Dust-Bowl područja s nezavršenom osnovnom školom poput mog oca i “bijelih” WASP-ovaca više klase sa sveučilišnom diplomom. Od naglaska, dijalekta i rječnika, pa sve do stava prema autoritetu i prihvaćanju fizičkog nasilja za rješavanje sporova, te razlike čine termine poput “bijele privilegije” krajnje besmislenim.
Nažalost, svođenje identiteta na grube, površinske kategorije povezane s povijesnim ugnjetavanjem iz davnih vremena iskrivljuje našu politiku tako što pogoršava frakcijsku konkurenciju i sprječava saveze, poput onog “bijelaca” iz radničke klase s crncima ili Latinoamerikancima iz radničke klase, koji bi mogli dati zamah potrebnim promjenama u politikama i koristiti tim skupinama umjesto povlašćivanju kognitivnih elita nekolicine etničkih skupina. To je osnažilo jednu frakciju, progresivce, nauštrb drugih — upravo ono za što je naša podijeljena i uravnotežena vlada osmišljena da spriječi.
Sve dok se naša kultura i politike bave rasnim, neliberalnim kategorijama istog “znanstvenog rasizma” koji se koristio za opravdavanje segregacije, mučit će nas podijeljenost i učvršćivanje klasne podjele između kognitivnih elita svih rasa i svih ostalih. I imat ćemo politike koje potvrđuju i povećavaju privilegije tih elita, dok će se problemi siromašnih crnih gradova i ovisnosti o drogi ruralnih bijelaca i dalje ignorirati.
Da parafraziram suca Vrhovnog suda Johna Robertsa u vezi diskriminacije, ako doista želite zaustaviti rasizam, prestanite govoriti kao rasisti.
