Kad sam nedavno pomagala svojoj kćeri s njezinim fakultetskim tečajem svjetske povijesti, zapanjile su me sličnosti današnjice i nemirnih godina između Prvog i Drugog svjetskog rata. Ovu sličnost još je snažnije potaknula nedavna smrt princa Phillipa, supruga kraljice Elizabete II gotovo 74 godine. Phillipova smrt podsjeća nas da ćemo naposljetku izgubiti i samu Elizabetu, koja je, sa svoje 94 godine, najdugovječniji monarh u britanskoj (i svjetskoj) povijesti.
Svjedoci smo kraja jedne ere.
Nakon Velikog rata došlo je do implozije triju europskih kraljevstava: Njemačko-pruskog carstva, habsburške dinastije koja je vladala Austro-Ugarskom i 300-godišnje dinastije Romanov u Rusiji.
Kolaps dinastije Romanov vjerojatno je najtragičniji. Savjetnici cara Nikola II. preklinjali su ga da pruži više moći ruskom parlamentu i da prijeđe na sustav koji više nalikuje ustavnoj monarhiji, nalik onoj njegovog rođaka, britanskog kralja Georgea V. Dijelom i zbog tvrdoglavosti Nikoline bahate supruge, Aleksandre, car je to odbio — odluka koja ne samo da je zapečatila sudbinu Romanovih (car je naposljetku prisiljen na abdikaciju; njega, Aleksandru i njihovo petero djece brutalno su pogubili boljševički revolucionari), već je također promijenila rusku povijest i osudila milijune ljudi na smrt od ruku komunističkog režima koji su se raširili svijetom.
Intelektualci, umjetnici i revolucionari promatrali su raspad europskih monarhija s nadom da će se uvesti egalitarnije društvo koje će zamijeniti stari poredak. Tada, baš kao i danas, neki od najglasnijih aktivista zalagali su se za društva dizajnirana prema djelima Karla Marxa — ona u kojima bi privatno vlasništvo prestalo postojati, u kojima bi sve bilo u vlasništvu zajednice i u kojima bi vlada izumrla u korist vladavine proletarijata (radničke klase).
Vladimir Lenjin i boljševici koji su iskovali Sovjetski Savez nakon raspada ruske monarhije bili su predani marksisti, kao što je to bio i Lenjinov nasljednik, Josif Staljin. No, ubrzo je postalo jasno — u Rusiji, a i na drugim mjestima diljem svijeta gdje su implementirali komunizam i socijalizam — da je Marxova kolektivistička utopija bila fantazija, krajnje antitetična ljudskoj prirodi, ekonomski katastrofalna i nemoguća za implementaciju bez vrsta brutalnosti koje bi čak i one najpokvarenije i najokrutnije kraljeve učinile da izgledaju poput kvekera.
Dvadeset milijuna ljudi umrlo je pod komunističkim režimom bivšeg Sovjetskog Saveza u kombinaciji čistki, političkih pogubljenja, mučenja, zatvaranja u koncentracijskim logorima i raširene gladi.
Smatra se da je šezdeset i pet milijuna umrlo pod vladavinom kineskog komunista Mao Ce-tunga.
Milijuna više umrli su u manjim zemljama diljem Azije, Afrike i Latinske Amerike I Europe s jednako surovim komunističkim vladama. Svojedobno prosperitetne nacije poput Venezuele dovedene su na rub propasti.
Ono što marksistima nedostaje u ekonomskom zdravom razumu, uvijek su nadoknađivali licemjerjem. Dok obični ljudi gladuju, čelnici komunističkih zemalja žive poput kraljeva i osuđuju “kapitalistička potrčkala” nazivajući ih “neprijateljima ljudi”.
Sjedinjene Države oduvijek su frustrirale globalne ambicije marksista. Zemlja utemeljena kao demokratska republika, koja nema ni kraljevsku obitelj ni plemstvo, i koja je zasnovana na ekonomskim načelima poduzetničkog kapitalizma, nikad nije bila plodno tlo za klasnu revoluciju o kojoj su marksisti sanjali.
No, današnji kolektivisti vjeruju da su pronašli američku Ahilovu petu, ključ uspjeha koji im je toliko dugo izmicao iz ruku. Oni potiču neprijateljstvo i raspiruju žar koji se ne temelji na klasi, već na rasi.
Svoje argumente temelje na instituciji — ropstvu — koja je u ovoj zemlji ukinuta prije više od 150 godina. No bolest je, tvrde oni, još uvijek ovdje: rasizam. U današnje vrijeme više se ne smatra individualnim porokom, već se reklamira kao sustavni rasizam. Stoga, jedini način na koji se može iskorijeniti je uništenje samog sustava u kojem je bujao. To se jedino može ostvariti tako da budete antirasist, što zvuči pohvalno, sve dok pročitate što to zapravo znači. Autor i aktivist Ibram X. Kendi piše u svojoj knjizi “Kako biti antirasist”: “Jedini lijek za prošlu diskriminaciju je sadašnja diskriminacija. Jedini lijek za sadašnju diskriminaciju je buduća diskriminacija” i “Kako biste uistinu bili antirasist, vi također morate uistinu biti antikapitalist.”
Kako bi postigli rašireno prihvaćanje svojih svjetonazora, marksisti 20. stoljeća imali su svoje indoktrinacijske logore; potpunu kontrolu nad tiskom; i politike koje su poticale ljude da cinkaju svoje susjede, suradnike, prijatelje i članove obitelji tajnoj policiji jer su navodno “buržoaski” ili na neki drugi način nedovoljno predani revoluciji.
U 21. stoljeću, marksisti pišu bestselere, uživaju na sveučilišnim pozicijama i autori su materijala za nebrojene akademske i korporativne radionice. Tisak dobrovoljno generira i širi propagandu kako bi poticao ljevičarski “narativ”. Društveni mediji su današnja tajna policija, gdje se svatko može “potkazati” ili “doksirati” zbog zauzimanja stavova koji su nedovoljno “antirasistički”.
Ali neke stvar se ne mijenjaju. Patrisse Cullors, osnivačica BLM (Black Lives Matter) organizacije, opisala je sebe i svoje suosnivače na ovaj način: “Mi smo obučeni marksisti.”
Ona je definitivno usvojila marksistički štih. Nedavno je otkriveno da je Cullors potrošila milijune na imanja u Kaliforniji i na drugim mjestima. Njezini kolege milijunaši u tisku i na društvenim medijima su je, poslušno, štitili i ušutkavali svakoga tko se usudio kritizirati.
Osobno, nije me briga gdje živi i koliko domova posjeduje. Ali kad njezina organizacija u jednoj godini nagomila 90 milijuna dolara i propovijeda filozofiju kolektivizma koja je porobila, osiromašila i ubila više od 100 milijuna ljudi, ja ću to nazvati “prijevarom”.
Može se — možda — oprostiti ideološkim socijalističkim revolucionarima 1920-ih i 1930-ih što su se držali nade da će socijalizam ili komunizam preobraziti svijet na korisne načine.
Stotinu godina i 100 milijuna smrti kasnije, nema takvog opravdanja.
