S obzirom na to da je Hamas nedavno na Izrael ispalio više od 3.000 raketa, Demokratska stranka se čini paralizirana kako odgovoriti na najnoviji rat na Bliskom istoku.
Ne radi se samo o tome što su “Odred” (tercet krajnje lijevih demokratskih kongresnica: Omar, AOC, Pressley, Tlaib — op. a.), Black Lives Matter, Antifa šok trupe i budne institucije poput akademije i medija sad svi bezrezervno antiizraelski. Oni su također prestravljeni da antiizraelizam postaje sinonim za antisemitizam. A uskoro će Demokratska stranka završiti jednako prezirana kao i britanska Laburistička stranka pod Jeremyjem Corbynom.
Nova jezgra demokrata, koju simboliziraju zastupnice Alexandria Ocasio-Cortez iz New Yorka, Ilhan Omar iz Minnesote i Rashida Tlaib iz Michigana, u prošlosti je dovodila u pitanje patriotizam američkih Židova koji podržavaju Izrael i povremeno se morala ispričati zbog svojih djetinjastih antisemitskih buncanja.
Ljevica općenito vjeruje da bismo trebali oštro osuđivati čak i onu daleku prošlost, bez ikakvih izuzetaka. Zašto se onda, na otrovan, refleksni način, fiksira na naciju koja je rođena iz holokausta, dok favorizira neprijatelje Izraela, koji su u Drugom svjetskom ratu bili na strani nacista?
Ne samo da je Veliki muftija Jeruzalema, Amin al-Husseini, bio nacistički simpatizer. Egipat je, na primjer, srdačno primio bivše naciste zbog njihove mržnje prema Židovima i njihove vojne stručnosti, uključujući zloglasnog liječnika iz logora smrti Ariberta Ferdinanda Heima i poslušnika Waffen-SS-a Otta Skorzenyja. Hamasova povelja i dalje zvuči kao da je prepisana iz “Mein Kampfa”.
Ljevica tvrdi da se zalaže za sporazumnu vladu i vjeruje da Sjedinjene Države moraju koristiti svoju snagu meke moći kako bi izolirale autokracije. No, Palestinska uprava i Hamas odbijaju održati slobodne i redovno zakazane izbore. Kad bi izraelski moćnik ikad suspendirao slobodne izbore i vladao pomoću brutalnosti, američka bi se pomoć prekinula u roku od nekoliko dana.
Ako povijest i demokratske vrijednosti ne mogu u potpunosti objasniti očiglednu mržnju ljevice prema Izraelu, možda to mogu kršenja ljudskih prava. Ali arapski građani Izraela uživaju daleko veću ustavnu zaštitu od Arapa koji žive ili pod Palestinskom upravom ili pod Hamasom.
Da li ljevicu uznemiravaju saveznici Hamasa? Uostalom, većina su autokracije poput Irana i Sjeverne Koreje.
Vraćamo se, dakle, drugim razlozima za budni prezir usmjeren prema Izraelu.
Djelomično, zapadna je ljevica oduvijek prezrala bezrezervno uspješne — kao da su oni neizbježno korisnici nezasluženih privilegija. Autsajderski Izrael nije bio toliko omražen od 1947. do 1967. godine. U to je vrijeme bio mnogo siromašniji, više socijalistički i u opasnosti da ga mnogi njegovi susjedni neprijatelji ugase.
No, nakon pobjeda u ratovima 1967. i 1973. godine, izraelska se vojska dokazala neosvojivom u regiji, bez obzira na brojnost, bogatstvo i naoružanje njezinih mnogih neprijatelja.
Za ljevicu, trenutačna snaga, samopouzdanje i uspjeh Izraela znači da se njega ne može gledati kao žrtvu, već samo kao agresora. Dok njegova proturaketna obrana Iron Dome ruši nalete Hamasovih raketa, a njegovi zrakoplovi uništavaju vojne instalacije koje lansiraju te rakete, ljevica bizarno vjeruje da Izrael prelako pobjeđuje i da djeluje “nesrazmjerno”.
Ljevica također ima čudnu ideju o trenutačnom “imperijalizmu” i “kolonijalizmu”. Općenito je pravilo da se Zapadnjaci ne mogu naseljavati u značajnim brojevima u nezapadnim zemljama. No, obrnuto niti u kom slučaju nije istinito. Milijuni Bliskoistočnjaka dočekani su u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. S druge strane, Židovi su bili u onome što je danas Izrael gotovo od početka civilizacije. A njihove granice iz 1947. rasle su samo kad su napadnuti i kad su im zaprijetili istrebljenjem.
Ljevica tvrdi da njihov antiizraelizam nema ništa s antisemitizmom. Ali sad je, kad je budna kritika opsjednuta s demokratskim Izraelom, dok istodobno ignorira daleko veće ugnjetavače i potlačene u drugim krajevima svijeta, tu razliku gotovo nemoguće napraviti.
Zašto nema prosvjeda u velikim zapadnim gradovima koji bi zamjerali kineskoj vladi zbog smještanja milijuna muslimanskih Ujgura u logore? Zašto su milijuni bivših svjetskih izbjeglica – Nijemci s Volge, istočni Prusi, ciparski Grci — davno zaboravljeni, dok se samo Palestinci deificiraju zbog trajnog prognaništva?
Naš formalni NATO saveznik, Turska, primio je malo globalnih kritika zbog svog postupanja s Kurdima ili zbog svoje česte netrpeljivosti prema vjerskim manjinama. Zašto samo Izrael zaslužuje takve otrovne strelice?
Mrziti demokratski Izrael dok je pod napadom nije samo odraz novo probuđene i etički bankrotirane ljevice. To je također simptom dublje patologije na Zapadu, one moralne ekvivalencije, amoralnog relativizma i samoprezira.
Mržnja prema Izraelu postala je surogat zapadnjačkog načina mržnje samoga sebe.
Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.
