Prošle srijede umro je jedan od najposljedičnijih i najmanje poznatih ljudi ovog mladog stoljeća: danski karikaturist Kurt Westergaard. Možda vam Westergaardovo ime nije poznato, ali gotovo sigurno znate njegovo najslavnije djelo: crtež Muhameda, proroka islama, s bombom u turbanu. Bio je to crtež koji je pokrenuo nerede širom svijeta i kampanju koja sad traje već desetljeće i pol u svrhu primoravanja Zapada da kriminalizira svako kritiziranje islama pod izlikom “govora mržnje”. Današnji sveopći rat ljevice protiv slobode govora velikim je djelom započeo zbog ljutnje oko Westergaardove karikature.
Westergaardova karikatura bila je najprimamljivija i najprovokativnija od dvanaest karikatura Muhameda koje su objavljene u najvećim danskim novinama, Jyllands-Posten, 30. rujna 2005. godine. Kao što knjiga Islamofobija i sloboda govora objašnjava, novine nisu pokušavale biti neopravdano uvredljive. U jeku džihadskog ubojstva Thea Van Gogha, danskom je autoru Kåreu Bluitgenu bilo teško pronaći ilustratora za svoju knjigu o Muhamedu: danski su se umjetnici previše bojali džihadskog nasilja. Frants Iver Gundelach, predsjednik Sindikata danskih književnika, osudio je ovo pokoravanje nasilnom zastrašivanju kao prijetnju slobodi govora, a Jyllands-Posten je prihvatio izazov.
Flemming Rose, urednik kulturne redakcije Jyllands-Postena, obratio se 40 umjetnika tražeći prikaze Muhameda. Kao odgovor, primio je 12 crteža koje je objavio, od kojih je devet bilo izrazito zaboravljivo — i odmah zaboravljeno. Ostala tri su isticala vezu između islama i nasilja. Jedan od ta tri crteža, Westergaardov, bio je doista nezaboravan.
Do početka studenog 2005. godine, na tisuće muslimana u Danskoj marširalo je u prosvjedima protiv karikatura. Westergaard je sakrio. Pakistanska stranka Jamaaat-e-Islami ponudila je 50.000 danskih kruna (oko 7.500 dolara) svakome tko ubije jednog od karikaturista. Organizacije islamske suradnje (OIC) uložila je protest danskoj vladi i započela kampanju koja nastavlja prisiljavati Zapad da napusti slobodu govora i kriminalizira “poticanje na vjersku mržnju”. Diljem svijeta, u neredima zbog karikatura ubijeno je najmanje 139, a ozlijeđeno 823 ljudi.
Na dan 1. siječnja 2010. godine, muslimanski migrant sjekirom je razbio vrata Westergaardove kuće, namjeravajući ga ubiti zbog vrijeđanja Muhameda; ušao je u kuću, ali Westergaard i njegova petogodišnja unuka sakrili su se u sigurnoj sobi, dok je potencijalnog ubojicu upucala policija. Nakon toga je Westergaard, koji je u trenutku napada imao 74 godine, počeo izbjegavao javne nastupe. Glasova koji su stali u njegovu obranu bilo je malo, a uz to su oklevetani kao “krajnja desnica”.
Izolacija Westergaarda nakon objavljivanja njegove karikature Muhameda predstavlja paradoks zapadnog odgovora na džihadsko nasilje i šerijatsko ugnjetavanje. U siječnju 206. godine, Bill Clinton osudio je “ove u potpunosti nečuvene crteže protiv islama”, dodavši: “Dakle, što ćemo sada učiniti? … Zamijeniti antisemitske predrasude antiislamskim predrasudama?” Predrasuda koju je Clinton imao na umu očigledno je vila ideja da postoji nekakva veza između islama i nasilja. Kao što je njegova ljupka i mudra nevjesta Hillary rekla: “Muslimani su miroljubivi i tolerantni ljudi i nemaju nikakve veze s terorizmom.”
Dakle, za Billa Clintona i njegovu sortu, uključujući brojne političke i medijske ličnosti establišmenta koje su samopravedno bjesnile protiv Westergaardovih i drugih karikatura, crteži su bili “nečuveni” jer su barem neki od njih sugerirali vezu između islama i džihadskog terorističkog nasilja. Međutim, muslimanski migrant koji se sjekirom probio u Westergaardovu kuću na Novu godinu 2010., nije namjeravao ubiti karikaturista jer se usudio sugerirati da su Muhamed i islam nasilni. On je namjeravao ubiti Westergaarda jer je znao da su Muhamed i islam nasilni te da netko tko je ismijavao Muhameda, kao što je to po njemu Westergaard učinio, zaslužuje smrt. A u Danskoj je ponajprije bio jer su ljudi koji su sigurni da je islam religija mira namjeravali dovesti njega i milijune drugih poput njega, bez ikakvih briga oko nacionalne sigurnosti ili kulturnih sukoba.
Westergaard je tako proveo posljednje godine svog života u paradoksalnoj situaciji: Ljevičarska inteligencija ga je mrzila zbog sugeriranja da islam nije religija mira, a nebrojeni muslimani u Danskoj i širom svijeta jer su znali da islam nije religija mira.
Ljevica se sad uvelike bavi naporima za uništenje slobode govora i kriminalizaciju protivljenja njihovoj agendi. Praktična vježba ovih napora bila je stigmatizacija i marginalizacija optuženih “islamofoba” i označavanje kritika islama (ne kritika judaizma i kršćanstva) “govorom mržnje”. Kurt Westergaard je sa svojom karikaturom koja se blago našalila s činjenicom da su tijekom stoljeća i u ime proroka islama i u skladu s njegovim učenjima ubijeni milijuni ljudi počinio rani primjer tog navodnog “govora mržnje”. Njegovo odbacivanje od strane samoprozvanih ključnih mislilaca i moralnih arbitara svojedobno slobodnog svijeta bio je zabrinjavajući znak onoga što će doći.
