Jedna od povijesnih ličnosti koja je najviše napadana posljednjih godina bila je osoba koja bi se na prvi pogled mogla učiniti iznenađujućom metom “otkazivanja”. Sve do posljednjih nekoliko godina, Sir Winston Churchill je općenito bio cijenjen kao jedna od najuspješnijih i najcjenjenijih ličnosti u Zapadnoj povijesti. Njegov dolazak na mjesto premijera Velike Britanije u svibnju 1940. godine, u isto vrijeme kad je Adolf Hitler započeo sa svojim Blitzkriegom protiv Zapada, Lord Hailsham je kasnije opisao kao trenutak kad je mogao uočiti Božju ruku koja se umiješala u ljudske poslove.
Churchill je u svojoj dugoj karijeri bio u pravu u mnogim stvarima, kao što je bio u krivu u nekima, ali identificiranje Hitlerove prijetnje početkom 1930-ih godina i poticanje na ponovno naoružavanje, kao i suočavanje s umiriteljima učinili su ga — čak i prije njegovog vođenja rata — jednom od velikih ličnosti bilo kojeg razdoblja u povijesti. Mnogi ljudi govore o fašizmu i antifašizmu, ali on je bez ikakve sumnje bio najveći antifašist dvadesetog stoljeća. Godine 2002. pomeo je konkurenciju kad ga je britanska javnost izabrala za “Najvećeg Britanca” svih vremena.
No, posljednjih godina došlo je do sporog, ali konstantnog napada na Churchilla. Dok su hollywoodski filmovi poput Najmračnijeg sata (2017.) nastavili u prepunim kinima prikazivati herojskog Churchilla, širila se spora, ali jednako virulentna vrsta anti-Churchillovskog sentimenta. Ovaj pokret ističu mnoge stvari, ali među najzanimljivijim je koliko su njegovi zagovornici nevjerojatno povijesno ignorantni.
Uzmite, na primjer, ovaj događaj na koledžu nazvanom po Winstonu Churchillu (jedini put kad je živuća osoba bila počašćena na taj način) po imenu “Rasne posljedice Churchilla”. Tri panelista — dr. Onyeka Nubia (Sveučilište Nottingham), profesor Kehinde Andrews (Sveučilište Birmingham City) i dr. Madhusree Mukerjee — bili su uglavnom poznati po svojoj žestokoj mržnji prema Churchillu. Osoba koja je predsjedala raspravom bila je Priyamvada Gopal, koja je slučajno profesorica na koledžu Churchill. Posljednjih godina istaknula se na Twitteru svojim huškanjem protiv bijelaca. To je uključivalo takve bisere poput “ukinute bjelinu”, “bijeli životi ne vrijede” i njezinu tvrdnju da se “svaki dan mora oduprijeti porivu da raznese koljena bijelim muškarcima”.
Nitko od sudionika navedenog događaja nije bio naširoko cijenjeni povjesničar. Jedan od njih — dr. Mukerjee — je fizičarka. No ništa od svega toga nije spriječilo sudionike da djeluju kao vrhovni suci protiv britanskog ratnog vođe. Njihov nedostatak stručnosti pokazao se u činjenici da su radili najosnovnije povijesne pogreške. Na primjer, u jednom je trenutku dr. Nubia napravio osnovnoškolsku pogrešku pomiješavši Ernesta Bevina s Aneurinom Bevanom, vjerojatno vjerujući da su dvojica muškarca isti ljudi. U svakom slučaju, Aneurin Bevan nije čak bio na dužnosti u doba za koje je dr. Mukerjee tvrdila da je bio odgovoran za politiku britanske vlade. Ipak, ono važno što se moglo uočiti nije bilo u detaljima, već u ogromnim, nečuvenim tvrdnjama koje su ovi nespecijalisti iznosili. Na primjer, tijekom događaja panelisti su iznosili tvrdnje poput ovih: Britansko Carstvo bilo je “daleko gore od nacista”; rat bi bio dobiven bez Britanije; Britanija bi izvojevala pobjedu u ratu s bilo kojom drugom osobom na mjestu premijera; i, u svakom slučaju, pobjeda Saveznika protiv nacista nije bila previše važna jer je “sve što smo zapravo učinili bio prelazak sa stare verzije bijele supremacije na novu verziju bijele supremacije”.
Nije bilo dubina do koje sudionici nisu bili spremni potonuti. U jednom trenutku, jedan od sudionika počeo je optuživati Churchilla da je bio kukavica: “Mislim, je li Churchill bio tamo vani i borio se u ratu? Jer sam prilično siguran da nije; Prilično sam siguran da je bio kod kuće.” Morate se zapitati koliko osoba mora biti neprijateljski nastrojena da se pita zašto bi premijer, koji je vidio akciju na četiri kontinenta i kao dobrovoljac borio u Prvom svjetskom ratu, u svojim šezdesetim godinama bio na prvoj liniji fronte kao nekakav srednjovjekovni vojskovođa. Među ostalim pokušajima ocrnjivanja britanskog ratnog vođe, sudionici su na čudan način ismijavali Churchilla zbog poraza na općim izborima 1945. godine. Ovo je u skladu s nedavnim kritiziranjem Churchilla. Godine 2021., nova knjiga koja je napadala Churchilla upotrijebila je sve moguće vrste napada, uključujući i da je previše pio. Na drugom mjestu autor je tvrdio da Churchill “nikad zapravo nije bio čovjek koji je vidio svijeta”. Što vas tjera da se zapitate kako bi zapravo izgledao čovjek koji je vidio svijeta, ako to nije Winston Churchill.
Iako sve ove tvrdnje pokazuju duboki animus, većina je u biti neozbiljna. No, one najozbiljnije optužbe protiv Churchilla uključuje i one koje su posljednjih godina također došle do izražaja.
Kad se BLM pokret izlio iz Amerike u Britaniju u svibnju i lipnju 2020. godine, kip Churchilla na Trgu Parlamenta odmah je postao jedna od žarišnih točaka prosvjednika. Kip je u više navrata išaran grafitima i nagrđen na druge načine. U jednom je trenutku oko struka kipa bila zalijepljena BLM zastava, a ime državnika prekriženo crnim bojom. Potom su ispod “Churchill” bile dodane riječi “je bio rasist”. U izvješću BBC-a o ovom prosvjedu stajao je naslov “Ozlijeđeno 27 policajaca tijekom uglavnom mirnih antirasističkih prosvjeda”. Taj je naslov u naše vrijeme uspio nadmašiti samo CNN, kad je mjesec dana kasnije tijekom izvještavanja njihovog novinara, sa zapaljenim gradom iza leđa, na ekranu stajala rečenica “Vatreni, ali uglavnom mirni prosvjedi”.
Tolika je bila osjetljivost oko BLM napada na kip ratnog vođe da je uskoro zabarikadiran daskama, a potom i kompletno zatvoren u metalnu kutiju kako prosvjednici ne bi mogli doći do njega. Glasnogovornik gradonačelnika Londona, Sadiqa Khana, obećao je da će status kipa ostati “pod revizijom” gradskih vlasti i metropolitanske policije. Tijekom posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Londonu u lipnju, posramljene britanske vlasti skinule pokrov s Churchillovog kipa. Posjeta francuskog predsjednika trebala je obilježiti osamdesetu godišnjicu poziva generala de Gaullea francuskom narodu da se odupre nacističkoj okupaciji svoje zemlje. Dakle, britanske vlasti su možda bile svjesne dojma koji bi ostavile da, osamdeset godina nakon tog događaja, London ne bi bio u stanju pokazati čak ni kip svog ratnog vođe.
No, tek što mu je dopušten izlazak, ponovno je oskrnavljen. U rujnu su na podnožje kipa dodane riječi “je rasist”, ovaj put u žutoj boji. Niti su takvi napadi ograničeni na Ujedinjeno Kraljevstvo. U srcu Churchillovog trga u kanadskom Edmontonu nalazi se Churchillov kip koji je 1980-ih godina otkrila njegova kći. U lipnju 2021. godine došao je red za napad i na ovaj kip. Aktivisti su kip polili crvenog bojom tako da je kapala niz broncu i prekrila kip od njegovog lica do podnožja. Jedan lokalni aktivist koji je prethodno pozivao na uklanjanje kipa odgovorio je rekavši: “Evo ideje — možda ne bismo trebali slaviti, obilježavati i na drugi način komemorirati ratne huškače i genocidne manijake. Stavite ga u muzej gdje i pripada s ispravnim zapisom o njegovim stavovima i zvjerstvima.” Najbolje što je lokalni gradonačelnik Edmontona mogao učiniti kao odgovor na napad bilo je izjaviti: “Ne znam koja je namjera vandalizma, ali znam da su povijesni spomenici i skulpture, ovdje i drugdje, u središtu emotivnih rasprava o tome koje naslijeđe i priče poštujemo kao društvo. Vjerujem da postoje produktivniji načini pokretanja društva prema uključivijoj i nadahnjujućoj budućnosti”
Jedan od razloga zašto su ovakve slatkorječive kritike postale norma bio je iz istog razloga što su web stranice poput BBC-a počele inzistirati na stavljanju “materijala za optužbu” pod bilo koji članak koji objašnjava ovakve napade na Churchillov ugled. Napadi su slijedili liniju koju je postavio časopis Foreign Policy kad je jednom od svojih autora dopustio da usputno opiše Churchilla kao “zakletog rasista”. Kao da to pitanje nije uopće sporno, kao da je općepriznato. Ili ono što je učinio CNN kad je objavio članak koji opravdava skrnavljenje Churchillovog kipa u Londonu pod naslovom “Da, Churchill je bio rasist. Vrijeme je da se oslobodimo njegovog ‘Veliki bijeli ljudi’ pogleda na povijest”. Članak je u nastavku optuživao Churchilla za “bijeli supremacizam”.
Optužbe protiv Churchilla naposljetku se svode na nekoliko istih stvari. Prva je da je povremeno iznosio stavove koji su bili uobičajeni za devetnaesto stoljeće. Kao proizvod Engleske devetnaestog stoljeća, to nije nimalo iznenađujuće. No, taktika protiv njega je ugrabiti nešto što je u svom životu pogriješio ili krivo rekao i to iskoristiti za brisanje svega ostalog. Kao i u slučaju Cecila Rhodesa, mnogo toga se oslanja na otvorene laži.
Na primjer, Noam Chomsky, između ostalih, tvrdi da je Churchill zagovarao korištenje bojnih otrova protiv iračkih civila 1919. godine. Ono što takvi kritičari ne shvaćaju jest da je Churchill zagovarao uporabu suzavca, a ne iperita. Zatim tu imamo primjer Bengalske gladi 1943.-44. godine. Ova strašna glad, za koju službene procjene govore da je odnijela više od 1,5 milijuna života, započela je kad je ciklon pogodio Bengal i Orrisu, uništivši žetvu riže. Lokalni dužnosnici nisu uspjeli izići na kraj s problemom, kao ni potkralj ni drugi. Vladina evidencija u Londonu pokazala je da je Churchill inzistirao da se “glad i poteškoće s hranom” na tom području moraju “riješiti”. Churchillovi nedavni kritičari optužuju ga da nije poslao dovoljno žita u Indiju kako bi ublažio glad, iskrivljujući povijesne zapise, i ne uspijevaju primijetiti istinu da je čak na vrhuncu Drugog svjetskog rata Churchill osobno vodio računa da hitne zalihe žita stignu u Indiju iz Iraka i Australije.
I dok su tvrdnje protiv njega iznosile u potpunosti nesposobne osobe, one beskrajno bolje kvalificirane, uključujući Tirthankara Roya i Amartya Sena, dokazale su koliko su te tvrdnje lažne. Uobičajeno bi se dokazi takvih stručnjaka pokazali konačnim. Ali posljednjih godina, i bez ikakve činjenične osnove, tvrdnje protiv Churchilla su dobile na snazi. Aktivisti su svoj slučaj gradili na radu traljavih pisaca kako bi tvrdili da se Churchill nije zamarao s glađu u Bengalu, da je želio glad i da se čak radovao što su ljudi gladni tako dugo dok su Indijci. Takve tvrdnje su u potpunosti opovrgnute povijesnim zapisima, ali su dobile na određenoj važnosti zahvaljujući žestini njihovog ponavljanja. Kao što je Churchillov posljednji biograf Andrew Roberts napisao u suradnji sa Zewditu Gebreyohanes, “Nerealno je zamisliti da bi itko drugi na [Churchillovom] mjestu mogao posvetiti više pažnje gladi od njega kad se svjetski rat vodio na više frontova.”
Ponekad se čini kao da ne postoji ništa što je Churchill mogao učiniti kako bi udovoljio svojim kritičarima. Godine 2019., tadašnjem je laburističkom kancelaru u sjeni Johnu McDonnellu tijekom javnog događaja u Londonu postavljeno pitanje o Churchillu: “Winston Churchill: heroj ili zločinac?” McDonnell, samoprozvani marksist i socijalist, jednostavno je odgovorio: “Tonypandy. Zločinac.” To se odnosilo na incident u Južnom Walesu 1910. godine kad je Churchill kao ministar unutarnjih poslova poslao policiju da se pozabavi s tamošnjim neredima koji su izbili zbog rudarskog štrajka. U nasilju koje je uslijedilo poginuo je jedan rudar. A u svemu ovome postoji nešto nevjerojatno: potpuni nedostatak sposobnosti prosuđivanja dobrog i lošeg. Događaji u Tonypandyju su sporni i nitko ne bi ozbiljno optužio Winstona Churchilla za smrt tog jednog rudara. No, što ako bi i mogli? Ako je taj jedan velški rudar izgubio život zbog izravnog donošenja odluke Winstona Churchilla, ne postoji li ništa što je Churchill postigao u desetljećima nakon 1910. godine što bi to nadoknadilo? Njegova središnja uloga u pobjedi nad fašizmom ne znači ništa u usporedbi?
Ovakvi pozivi na povijesno prosuđivanje obično dolaze s komplikacijama. Prva je da su zapanjujuće jednostrani. Kad je bio kancelar u sjeni, McDonnell je rado hvalio Mao Ce-tunga i mahao njegovom Malom crvenom knjižicom u Donjem domu, preporučujući mu njezin sadržaj. Procjenjuje se da je tijekom svog života i karijere predsjedavajući Mao bio odgovoran za smrt nekih šezdeset i pet milijuna ljudi. A opet, ovu činjenicu zanemaruju laburistički političari poput McDonnella i bivše ministrice unutarnjih poslova u sjeni Diane Abbott, koja je svojedobno izjavila da je “sve u svemu Mao učinio više koristi nego štete” jer je “svoju zemlju izveo iz feudalizma”. Čini se ispravnim zapitati se koji se točno računovodstveni sustav ovdje koristi? Kako je moguće da ljevičarski diktator može ubiti na desetke milijuna ljudi, ali i dalje biti slavljen zbog velikih iskoraka u poljoprivrednim planovima, dok Winston Churchill može pomoći spasiti svijet od fašizma, ali zauvijek biti proklet zbog smrti jednog velškog rudara tri desetljeće ranije? U ovome postoji nešto toliko nečuveno da se to mora svesti na želju za pobjedom u nečem drugom osim u političkoj borbi.
Nešto drugo se događa u napadima na Churchilla, koji su možda namjerni pokušaj izazivanja iznerviranosti. Gotovo je nemoguće gledati ljude koji na takav način pokušavaju odmjeriti vagu povijesti i ne uzdahnuti od iscrpljenosti.
Ako ono što je Churchill učinio u svom životu ne znači ništa, onda je teško vidjeti kako bi značila bilo koja ljudska akcija.
Ako Churchillove dobre strane ne mogu nadmašiti bilo koju lošu stvar, onda nitko nikad ne može učiniti dovoljno dobrih stari u svom životu. Drugim riječima, ako ne možemo odmjeriti Churchilla i dovesti ga u pravu perspektivu, onda se čini da nema smisla pokušavati to učiniti s bilo kim drugim. Napadi na Churchilla uzrokuju da se svi ljudski napori čine uzaludnima, jer ako čak i pobjeda nad najvećim zlom u povijesti ne znači ništa i za to nećete biti slavljeni u vašoj vlastitoj zemlji ni pola stoljeća nakon vaše smrti, koje bi onda bilo koje dobro djelo moglo značiti bilo što?
Ipak, ovo ne odgovara u potpunosti na pitanje zašto bi Churchill trebao privući toliko poruge. Zašto bi njegov ugled trebao iznova biti ocrnjivan, a njegova postignuća toliko nepošteno ocijenjena? Kako bismo razumjeli što se ovdje događa, potrebno je ovo razmotriti ne na povijesnoj, već na vjerskoj razini. Churchill je od Drugog svjetskog rata bio cijenjen diljem Zapadnog svijeta. Možda više od bilo koje ličnosti, na njega se gledalo kao na primjer velikog čovjeka — velikog čovjeka kojeg je proizveo Zapad. On je ličnost na koju javnost još uvijek gleda s velikim ponosom. Spoznaja o njemu i sjećanje na njega potiče te osjećaje. Oni možda ne vjeruju u Boga, ali vjeruju u Winstona Churchilla. To je razlog zbog kojeg se kino publika podigla na noge i pljeskala na kraju Najmračnijeg sata. To je razlog zašto se knjige o Churchillu i njegovi suveniri još uvijek toliko dobro prodaju. Jer je njegova priča herojska priča, koja demonstrira veličinu kojoj čovječanstvo može težiti i herojstvo koje ljudi mogu postići. To je, dakle, razlog zašto se Churchill mora specifično napasti. Jer dokle god njegova reputacija stoji, Zapad još uvijek ima heroja. Ali ako se Churchill može srušiti? Onda jedan od velikih bogova, možda najveći Zapada, pada. I onda? Pa, takvom podjarmljen i demoraliziranom narodu može se nametnuti bilo što. Akademici i ostali koji napadaju Churchilla znaju kakvo je on sveto biće. Oni znaju koliko ga štuju. I upravo to je razlog zašto ga napadaju. Jer žele udarati po “bijelim ljudima”, žele udarati po viđenju povijesti velikog čovjeka. Žele udarati po najsvetijim bićima i mjestima Zapada. Oni dobro biraju svoje mete.
Douglas Murray je britanski autor, novinar i politički komentator. Ovo je isječak iz njegove najnovije knjige Rat protiv Zapada.
