Kako je klima straha toplinski val pretvorila u katastrofu.
“Paklena vatra”, pisalo je na naslovnoj stranici Suna u srijedu ujutro, popraćeno krupnom fotografijom kuća u plamenu. Daily Mirror nije bio ništa manje dramatičan. “Britanija gori”, proglasio je, ponovno pokazujući kako taj isti plamen uništava domove ljudi. Guardian je također gotovo identičnu fotografiju popratio s upozorenjem: “Poziv na buđenje.”
Požar koji je izbio u ulici u Wenningtonu, selu na periferiji istočnog Londona, postao je vizualni fokus svih novina. Bila je to slika koja je obilježila ovotjedni toplinski val. Bila je dramatična. A za one pogođene, tragična.
Srećom, nitko nije poginuo u požarima u Wenningtonu, niti su civili bili ozlijeđeni. Zašto su onda dobili tretman na naslovnim stranicama? Zašto su postali toliko važni medijskom narativu o toplinskom valu? Kao da su požari ponudili najbolji način prikazivanja toplinskog vala kao katastrofe. Uostalom, mediji su toplinski val prikazali takvim i prije ovog događaja — kao i sva ona vladina tijela koja su toplinski val klasificirala kao “nacionalnu izvanrednu situaciju”. Još važnije, oni su željeli, gotovo nesvjesno, pretvoriti toplinski val u nešto drugo što nije bio — u “znak upozorenja” nadolazeće katastrofe, nagovještaj apokalipse, zastrašujući, pakleni pogled na budućnost.
Kao i kod svakog drugog današnjeg “ekstremnog” vremenskog događaja, naša je politička i medijska klasa bila odlučna predstaviti ovotjedni toplinski val kao dio naše evoluirajuće klimatske “katastrofe”. Željeli su to pretvoriti u još jednu epizodu u dominantnom metanarativu našeg doba. “Živjeti ovo što proživljavamo”, napisao je jedan kolumnist našeg spaljenog podrijetla, “vidjeti da to uzima maha, a ne znati gdje će završiti, nije samo zastrašujuće, to je nepodnošljivo…”. Drugi su odjekivali isti užasnuti ton. “Ovo je tek početak”, rekao je za Guardian Bill McGuire, profesor geofizičkih i klimatskih opasnosti sa Sveučilišta u Londonu. “Kad naša djeca budu naše dobi, žudjet će za ljetom ‘hladnim’ poput onog 2022. godine.”
Čini se da je toplinski val samo potvrdio ono što su mnogi među našim kulturnim elitama već znali — da stvari uvijek, neumoljivo postaju lošije dok hrlimo prema svojoj suncem spaljenoj usudi.
Mit o klimatskoj krizi
Osim što stvari ne postaju neumoljivo lošije. Ni pod kojim objektivnim standardima. I to je znakovito. To nam pokazuje da katastrofizam koji zahvaća dijelove društva nije potaknut stvarnim, vidljivim porastom katastrofalnih događaja. Potaknut je nečim drugim — širim, kulturnim senzibilitetom skore propasti.
Razmotrite rastuće temperature u Britaniji u posljednja dva desetljeća, koje su kulminirale s rekordnih 40 stupnjeva Celzija u Coningsbyju u Lincolnshireu. Istina je, bez ikakve sumnje, da se 10 najtoplijih godina u Velikoj Britaniji dogodilo u posljednjih 20 godina. Ali ono što je zapanjujuće jest da tijekom tog razdoblja nije došlo do popratnog porasta onakve vrste požara kakvima smo svjedočili u Wenningtonu — čak ni u širem Londonu, koje je najtoplije, najnaseljenije područje u Velikoj Britaniji.
Upravo suprotno. Kao što primjećuje Spectator, između 1966. i 2008. godine bilo je više od 30.000 požara u Velikom Londonu, s vrhuncem 1976. godine kad je bilo gotovo 64.000 požara. Od 2008. godine broj zabilježenih požara u Londonu dramatično je pao, sa samo 15.000 požara u 2021. godini.
Čak su i požari trave, za koje bi se očekivalo da će biti u porasti s obzirom na topliju i sušu klimu u posljednja dva desetljeća, zapravo u padu u Londonu. Kako kaže Londonska vatrogasna brigada, broj požara trave u Londonu je “znatno manji [danas] nego prije deset godina.” Doista, požari trave dosegnuli su svoj vrhunac 2003. godine i od tog su vremena pali za 83 posto. Što nije znak da idemo prema budućnosti godišnjih šumskih požara i izgorjelih kuća.
Postoje dobri razlozi za pad broja požara u Velikom Londonu. Dimnjaci i friteze, koji su bili uzroci mnogih požara, danas se ne koriste u tolikoj mjeri. A porast uporabe dimnih alarma i prskalica također smanjuje rizik od požara.
Ono što nam sve ovo govori jest da strašni požari koji su progutali nekoliko kuća u Wenningtonu i druga imanja u Velikoj Britaniji nisu dio nekontroliranog, uzlaznog trenda. I sigurno nisu dokaz evoluirajuće klimatske katastrofe. Upravo suprotno. Oni se suprotstavljaju trendu. Bili su to strašni, ali uglavnom iznimni događaji.
Ovaj kontrast između katastrofizma naših kulturnih i političkih elita i prilično prizemne stvarnosti potvrđuje se globalno. Stalno slušamo o “ekstremnim” vremenskim prilikama. Slušamo beskonačne priče o porastu prirodnih katastrofa uzrokovanih klimatskim promjenama koje je uzrokovao čovjek. Naša kuća je u plamenu, govori nam neumorno Greta Thunberg. Doista se čini kao da je svijet ušao u razdoblje sve opasnije prirodne nestabilnosti.
A opet, statistika nam govori sasvim drugačiju priču. Kao što je Michael Shellenberger primijetio u svojoj knjizi iz 2020. godine Apokalipsa nikad, od vrhunca 1920-ih godina došlo je do 92-postotnog pada u broju smrtnih slučajeva uzrokovanih prirodnim katastrofama. U to je vrijeme 5,4 milijuna ljudi umrlo od prirodnih katastrofa. U 2010-ima ta je brojka pala na samo 400.000.
Malo tko sumnja da su globalne temperature u porastu. Ali to ne stvara opasniji, više prijeteći svijet. Zašto? Zato što su ljudska društva, zahvaljujući ekonomskom rastu i materijalnom razvoju, daleko otpornija nego što su nekad bila. Na primjer, toplinski valovi su od 1960-ih godina u SAD-u porasli u intenzitetu i učestalosti — iako još uvijek blijede u usporedbi s toplinskim valovima 1930-ih. Ali, kao što je primijetio Roger Pielke Jr., društvena se ranjivost u istom razdoblju smanjila. Rizik smrtnosti u “ekstremnim vrućinama” se smanjio u isto vrijeme dok je učestalost “ekstremnih vrućina” porasla.
To bi trebao biti razlog za optimizam. Kao što je pokazalo veliko istraživanje časopisa Global Environmental Change 2019. godine, globalne stope smrtnosti i ekonomske štete uzrokovane ekstremnim vremenskim prilikama pale su tijekom posljednja četiri desetljeća za 80 do 90 posto.
Nikad nismo bili manje ranjivi ili bolje sposobni nositi se s klimatskim promjenama. A opet se čini kao da je suprotno. A to nam govori da je ono što pokreće katastrofizam manje utemeljeno na materijalnoj stvarnosti, a više u našoj strašljivoj političkoj i kulturnoj imaginaciji.
Ova zajednička imaginacija, koja dominira medijima, kulturom i većinom javnih institucija na Zapadu, oblikuje način na koji vidimo i doživljavamo svijet oko sebe. On koristi neobične vremenske događaje, ubacuje ih u narativ skore propasti i daje ima značenje u smislu katastrofe na koju navodno upućuju. Vrijeme nikad nije samo vrijeme. Poplave nikad nisu samo poplave. Toplinski valovi nikad nisu samo toplinski valovi. To su istodobno znakovi katastrofe koju proriče Znanost™.
Apokalipsa od sada
Godine 1989., Susan Sontag objavila je knjigu AIDS i njegove metafore, popratno djelo njezinog klasika iz 1978. godine, Bolest kao metafora. Bilo je to uglavnom razmišljanje o moralnim i društvenim značenjima, od kojih su mnoga bila osuđujuća i kaznena, nametnutim pandemiji AIDS-a tijekom 1980-ih. Ali je također pružila neprocjenjivo razmišljanje o širenju apokaliptične imaginacije od kraja Drugog svjetskog rata.
Čini se da je Zapadno društvo, tvrdila je, neprestano iščekivalo katastrofu koja će okončati svijet. U javnom diskursu dominirao je osjećaj da ova ili ona opasnost ili problem vodi ili upućuje na ono što je nazivala “sveopćom katastrofom”. Oceani, jezera i šume su navodno umirali, populacija je navodno rasla do neodrživih razina, a ozonski omotač je probušen i osiromašen. Dodajte tome neizbježnu sjenu nuklearnog uništenja, bilo od ruku zaraćenih supersila ili još jedne katastrofe černobilskog stila, i bilo je prilično teško izbjeći osjećaj da je kraj zauvijek blizu. Ili kako se ona izrazila, bila je to “apokalipsa od sada”.
Environmentalizam i narativ klimatskih promjena imaju svoje moderno podrijetlo u tom sve apokaliptičnijem poslijeratnom raspoloženju na koje je Sontag skrenula pozornost prije gotovo četiri desetljeća.
Tiho proljeće Rachel Carson, katastrofični pogled na štetni utjecaj pesticida koji se naširoko navodi kao kamen temeljac modernog environmentalizma, objavljeno je 1962. godine. Sljedeće je godine jedna od prvih skupina znanstvenika koja je globalno zatopljenje uzrokovano čovjekovim djelovanjem povezivala sa značajnom “opasnošću” održala konferenciju u New Yorku. Skupina, poznata pod imenom Zaklada za očuvanje prirode New Yorka, upozorila je na “potencijalno opasan porast ugljičnog dioksida u atmosferi”.
Klimatske promjene su, naravno, dugo bile predmet znanstvenog interesa. No, tijekom većeg dijela 19. i ranog 20. stoljeća, rijetko su se smatrale egzistencijalnom prijetnjom. Godine 1906. je, na primjer, švedski znanstvenik Svante Arrhenuis smatrao da će globalno zatopljenje budućim generacijama omogućiti da “uživaju u godinama s daleko ravnomjernijom i boljom klimom, osobito kad su u pitanju hladnija područja Zemlje”.
No, u mračnijem poslijeratnom trenutku, klimatske su promjene počele dobivati prijeteći aspekt. I to ne samo u očima onih, poput Zaklade za očuvanje prirode, već i u očima onih koji su upozoravali na katastrofalno globalno zahlađenje. Godine 1979., Sunday Telegraph iz Velike Britanije čak je pitao “Idemo li prema ledenom dobu?”.
Međutim, do 1980-ih katastrofičari globalnog zatopljenja pobjeđivali su propovjednike novog ledenog doba. Svjedočenje znanstvenika NASA-e Jima Hansena pred američkim Senatom 1988. godine, u kojem je upozorio na buduću prijetnju globalnog zatopljenja, učinkovito je zacementiralo njihovu pobjedu nad zagovornicima globalnog zahlađenja.
Analiza apokaliptične imaginacije Sontag, čijem je nastanku svjedočila tijekom vlastitog života, neprocjenjiva je u današnje vrijeme jednako kao i tadašnje. Ona nije odbacila niti je “zanijekala” činjenice iz kojih su apokaliptične vizije crpile svoje mračno nadahnuće. AIDS je doista bila užasna bolest. Teška industrija može uzrokovati slučajeve degradacije okoliša. I nema sumnje da bi klima mogla biti toplija.
Ono što je kritizirala bila je apokaliptična ekstrapolacija. To znači da se svaki izazov ili problem s kojim se suočavamo, kad se prelomi kroz apokaliptičnu imaginaciju, prikazuje u terminima nadolazeće katastrofe. Svaka znanstveno vidljiva promjena u prirodi se, putem sve sofisticiranijeg modeliranja, pretvara u budući događaj sudnjeg dana. To nije toliko znanstveni postupak koliko je kreativan, metaforički, pretvaranje jedne stvari u nešto drugo. Kako je rekla: “Svaki proces je perspektiva i mami predviđanje potkrijepljeno statistikom. Recimo: brojka danas… za tri godine, za pet godina, za 10 godina; i, naravno, na kraju stoljeća. Sve u povijesti i prirodi što se može opisati kao stalna promjena može se gledati kao kretanje prema katastrofi.”
Sadašnjost je, tvrdila je, zapravo progonjena budućnošću. Ne prosperitetnom budućnošću koju je zamišljala viktorijanska buržoazija, njihova vjera u napredak je čvrsta. Već katastrofalnom budućnošću koju su prizivale razočarane buržoazije 20. i sad 21. stoljeća, njihov kulturni pesimizam se produbljuje. I tako se razvoj nuklearne energije gleda u svjetlu budućeg topljenja jezgre. Pad broja određene divlje životinje promatra se u svjetlu izumiranja vrste. I, kao što smo vidjeli ovaj tjedan, toplinski val se vidi u svjetlu spaljene, nenastanjive zemlje.
Strah od budućnosti
“Sklonost prema najgorim mogućim scenarijima odražava potrebu za svladavanjem straha od onoga što se smatra neobuzdanim”, napisala je Sontag. Doista, rast apokaliptične imaginacije u konačnici počiva na strahu od budućnosti. Ili, točnije, strahu od rizika i mogućnosti — ukratko, neizvjesnosti — svojstvenoj ideji budućnosti.
Zapadno društvo nije oduvijek bilo opterećeno takvom tjeskobom. Tijekom većeg dijela modernog doba, ideali prosvjetiteljstva — univerzalizam, obećanje znanosti i racionalnosti, demokracije i napretka — održavali su relativno samouvjeren stav prema izazovima i krizama s kojima bi se društvo moglo suočiti. Ti su se ideali, koji su potkopani već krajem 19. stoljeća, našli pod ozbiljnim udarom nakon Prvog svjetskog rata. Do kraja 1940-ih godina, u sjeni katastrofalnog, moralno razarajućeg sukoba i neuspjeha laissez-faire liberalnog kapitalizma, nestalo je bilo kakvo kulturno povjerenje Zapadnih elita u razum, univerzalizam i napredak.
Naravno, Zapadna su društva nakon Drugog svjetskog rata postala bogatija. Ali im je također sve više nedostajalo i moralno i kulturno uvjerenje u sebe — budući da više nisu imala koherentnu priču koju bi ispričala sama o sebi. Nisu baš mogla uzeti primjere iz prošlosti koja je sve više izgledala poput strane zemlje, i to ne baš ugodne. I kao rezultat toga, teško su se orijentirala u sadašnjosti, osim zauzetog stava protiv SSSR-a. Zbog toga se sama budućnost počela nazirati pred njima kao izvor bezbrojnih potencijalnih prijetnji, od pandemija i nuklearnih ratova pa sve do ekološkog kolapsa.
Taj trenutak predstavlja rođenje moderne apokaliptične imaginacije. Kao što je Sontag ispravno istaknula, proliferacija razmišljanja o najgorem mogućem slučaju tijekom poslijeratne ere bila je, kao što je još i uvijek, uzrokovana željom da se “ovlada” ovim strahom od neizvjesnosti. Vidjeti katastrofalnu budućnost sadržanu čak i u najobičnijem današnjem događaju i vrištavo pozivanje na akciju postalo je učinkovito način zadržavanja budućnosti. To odražava želju zaustavljanja sadašnjosti u ime sprječavanja katastrofe. Razmislite o današnjim eko-aktivistima, poput Pobune zbog izumiranja i njegovih izdanaka, Samo zaustavite naftu — sama njihova imena odražavaju i apokalipsu koju treba izbjeći (izumiranje) i želju da se budućnost zadrži na odstojanju (“samo zaustavite”).
U konačnici, takav pristup samo pogoršava stvari. Apokaliptična imaginacija potiče daljnji strah i tjeskobu među određenim dijelovima društva i stvara nemoguće zahtjeve da se sve odmah zaustavi. To paralizira, potiče fatalizam i zamagljuje vrlo svakodnevne, praktične stvari koje možemo učiniti kako bi se prilagodili promjenjivoj klimi.
Sontag je, pišući o AIDS-u, rekla da je “vrlo poželjno da se određena strašna bolest učini običnom”. Drugim riječima, dobro je da se bolest liši metaforičkog, apokaliptičnog značenja i da se na nju prestane gledati kao na, primjerice, Božju kaznu. Na taj način je lakše liječiti bez stigme ili nepotrebnog straha. Isto vrijedi i za “ekstremne” vremenske prilike, uključujući toplinske valove. Moramo ih spustiti na zemlju i demistificirati ih. To znači da aspekte klimatskih promjena ne tretiramo kao znakove katastrofalne budućnosti koja nas čeka za nekoliko godina, već kao izazove koje možemo i hoćemo prevladati.
Razmotrite mjere protiv onečišćenja koje su Zapadna društva uvela u posljednjih nekoliko stoljeća. Prekomjerni dim i smog nisu u prošlosti tretirani kao simboli nečeg drugog — kao znak upozorenja ili kazna ili povod za prosvjed Samo prestanite paliti stvari. Jednostavno su tretirani kao praktični problemi koje treba riješiti. I riješeni su.
Ista stvar je s potencijalno toplijom klimom. Bez obzira na probleme koje stvara, postoji trijezan, elastičan pristup koji možemo poduzeti. To, naravno, nije lak zadatak. To zahtijeva od nas, kao društva, da se preorijentiramo u odnosu na budućnost, kao i u odnosu na prošlost. To zahtijeva oporavak i revitalizaciju prosvjetiteljskih ideala koje smo odbacili, prečesto u ime environmentalizma. Samo ponovnim prihvaćanjem razuma, znanosti i napretka dobit ćemo potrebna sredstva da se s određenim stupnjem samopouzdanja suočimo s neizvjesnošću budućnosti. Možda tada konačno prestanemo katastrofizirati klimatske promjene i počnemo ih tretirati kao izazov koji možemo savladati.
Tim Black je kolumnist časopisa spiked
