Prošlog je mjeseca soul pjevačica Macy Gray gostovala u emisiji Piersa Morgana “Necenzurirano” kako bi objasnila zašto vjeruje da operacija promjene spola zapravo ne mijenja ničiji spol.
“Biti djevojčica je cijela epska knjiga”, rekla je Gray Morganu. “Ne možeš to imati samo zato što želiš biti žena.”
Kad je voditelj Necenzuriranog istaknuo da su poznate osobe poput J.K. Rowling “napadane i zlostavljane” zbog dijeljenja takvih osjećaja i napomenuo da bi mogla doživjeti sličnu reakciju zbog ove izjave, Gray nije ustuknula.
“Ali to je istina”, rekla je 54-godišnja R&B pjevačica.
Manje od 72 sata kasnije, usred reakcije javnosti koju je Morgan predvidio, Gray je pjevala drugačiju melodiju.
“Svatko u LGBTQ zajednici je heroj”, rekla je Gray voditeljici emisije Today Hodi Kotb. “Rekla sam neke stvari koje nisu dobro prošle, ali moja namjera nikad nije bila nekoga povrijediti. Žao mi je što sam povrijedila neke ljude i mislim da se radi o obrazovanju, razgovoru i o tome da se nađemo na mjestu na kojem razumijemo jedni druge.”
Nastavila je objašnjavati: “Mnogo sam naučila kroz ovo.”
Nagli i potpuni preokret Gray o pitanju koje većina Amerikanaca uzima zdravo za gotovo — da su muškarci muškarci, a žene žene — možda je iznenadilo mnoge njezine obožavatelje, ali to je već poznati ples onima koji su upoznati s kulturom otkazivanja.
Gray je teško prva slavna osoba koja se javno ispričala LGBTQ zajednici zbog intenzivnog pritiska javnosti. U posljednjih nekoliko mjeseci, glumac Sam Elliott, NASCAR i izvođačica Bette Midler našli su se među onima koji su se ispričali zbog navodnog podržavanja “fobije” u ovakvom ili onakvom obliku.
U većini slučajeva pritisak jednostavno proizlazi iz nepoštivanja trans ideologije, ali također može doći iz kršenja drugih dogmi socijalne pravde. Godine 2020., vođa napada NFL-a Drew Brees izjavio je da se “nikad ne bi mogao složiti s tim da netko ne poštuje zastavu Sjedinjenih Američkih Država”, navodeći vojnu službu svog djeda.
Manje od 24 sata kasnije, Brees je na Instagramu objavio svoju ispriku. Ubrzo je uslijedila još jedna isprika. Nakon toga se ispričala i njegova supruga.
Ovdje se ne radi o tome hoće li netko podržavati zastavu SAD-a ili svoje pravo da je ne poštuje. Niti se radi o tome hoće li netko podržati da se Lia Thomas, biološki muškarac, natječe protiv plivačica u službenim natjecanjima.
Ono što je alarmantno jest to da su razne nijanse “samokritičnih sesija” (“struggle sessions” – oblik javnog ponižavanja i mučenja koje je koristila Komunistička partija Kine – op. a.) maoističkog stila, također poznate kao denuncijacijski skupovi, sve češće u Americi. Ovi javni spektakli, obilježja kineske Kulturne revolucije, korišteni su kako bi posramili i ponizili “klasne neprijatelje” koji su zastranili od političkih i ideoloških dogmi tog vremena.
Naravno, postoje neke značajne razlike između kulture otkazivanja i maoizma. Za početak, kinesku Kulturnu revoluciju pokrenuo je sam Mao, diktator s punom moći države iza sebe.
U Maovoj posljednjoj revoluciji, povjesničari Roderick MacFarquhar i Michael Schoenhals objašnjavaju kako se 1966. godine Mao suprotstavio Peng Zhenu, nepokolebljivom revolucionaru koji je četiri desetljeća bio član Komunističke partije Kine i u to vrijeme bio gradonačelnik Pekinga. Ukupan zbroj Zhenovih grijeha bio je taj što je nastavio podržavati predstavu koju je napisao njegov dogradonačelnik čak i nakon što je Mao podržao kritiku predstave koja je tvrdila da je heretična.
Zbog tog grijeha podržavanja predstave koju je Mao kritizirao, Peng Zhen je smijenjen s dužnosti i proveo 12 godina u unutrašnjem egzilu. Ovdje postoji jasna razlika u odnosu na kulturu otkazivanja — sam Mao se bavio “otkazivanjem”. Međutim, također postoji i važna sličnost — nesrazmjeran odgovor na navodni grijeh.
Zagovornici kulture otkazivanja tvrde da je to samo “kultura posljedica” u kojoj se moćni ljudi smatraju odgovornima za svoje grijehe. No, to ignorira činjenica da sad, kao i pod Maom, ljudi trpe nesrazmjerne posljedice za male ideološke hereze.
Ranije ove godine, profesor prava Ilya Shapiro angažiran je na Pravnom fakultetu Sveučilišta Georgetown kao izvršni direktor Centra za ustav. Kad je predsjednik Biden najavio da će nominirati samo crnu ženu kao sljedećeg suca Vrhovnog suda, Shapiro je tweetao svoje zaprepaštenje ovim oblikom otvorene afirmativne akcije.
Usprkos činjenici da je Shapiro ponavljao mišljenje koje je izrazila većina Amerikanaca, kao i većina Afro- i Latino- Amerikanaca, fakultet ga je poslao na prisilni odmor i pokrenuo istragu o njegovom ponašanju koja se vukla mjesecima. Škola ga naposljetku nije otpustila samo zbog formalnosti da nije bio zaposlenik kad je napisao te tweetove, ali ga je upozorila da bi u budućnosti zbog sličnih tweetova mogao dobiti otkaz. Shapiro je naposljetku sam dao otkaz umjesto da govori i provodi svoje dane na Georgetownu kao da hoda po ljusci jajeta.
Uništavanje sredstava za život ljudi zbog odstupanja od ljevičarske misli nije neuobičajeno. Godine 2020., anketa libertarijanskog Instituta Cato pronašla je da punih 43 posto liberala i 50 posto onih koji se identificiraju kao “vrlo liberalni” podržava otpuštanje poslovnih menadžera ako se ispostavilo da su donirali novac kampanji za ponovni izbor Donalda Trumpa.
Maoizam i kultura otkazivanja također imaju još jednu sličnost; ako ste optuženi da ste nedovoljno ljevičarski, isprika vas neće nužno spasiti.
Uz Maov blagoslov, na stotine tisuća Crvenih gardista pomelo je Kinu kasnih 1960-ih godina, stvarajući kaos u svom nastojanju čišćenja zemlje od bilo koga tko je bio nedovoljno ljevičarski nastrojen. Ti su mladi muškarci i žene sudjelovali u “samokritičnim sesijama” sa svojim žrtvama u kojima su osuđivali i tukli prijestupnike, ponekad satima. Žrtve su morale ponuditi javne, i često ponižavajuće, “samokritike”, ali one su rijetko zadovoljile rulju.
Slučaj Davida Wiegela pruža nam suvremenu paralelu. Wiegel je novinar Washington Posta koji je suspendiran na mjesec dana bez plaće nakon što je retweetao seksističku šalu. Retweetao je Cama Harlessa, koji se našalio: “Svaka djevojka je bi. Samo morate shvatiti je li to polarno ili seksualno.”
Važno je istaknuti da se Wiegel brzo ispričao i uklonio retweet, rekavši da “nije želio nikome nauditi”. Nije ga spasila niti jedna od tih akcija. Poput Kulturne revolucije, kultura otkazivanja se ne radi o poticanju ljudi da budu bolji; radi se o kažnjavanju neslaganja.
Maova kulturna revolucija bila je na svakom koraku potpomognuta kukavičlukom. Neki od njegovih sljedbenika — poput njegove supruge, Jiang Qing — bili su istinski vjernici, ali mnogi drugi državni čelnici pročitali su Kulturnu revoluciju kao kružni streljački vod kakva je i bila. Ljudi su je prihvatili iz straha.
MacFarquhar i Schoenhals dokumentiraju kako su vođe bile “očarane” Maom “poput zečeva pred kobrom”. Mao je ima reputaciju napadanja, iznenada i nasilno, svakoga tko preispitivao njegove odluke, a čelnici Komunističke partije Kine odlučili su ići u korak s njegovim ludilom radije nego riskirati njegov gnjev.
Kulturu otkazivanja također potpomaže kukavičluk. Profesori otvorenim pismima osuđuju svoje kolege koji se sukobljavaju s internet ruljom, dok u četiri oka hvale te iste kolege. Kompanije otpuštaju svoje zaposlenike iz najbanalnijih razloga jer budna rulja to zahtijeva od njih.
Razlika je u tome što u Sjedinjenim Državama neki ljudi zauzimaju stav. Sveučilište Utah Valley ugostilo je uvodni govor istaknute terapeutkinje mormonskih obitelji sestru Wendy Nilson i dopustilo joj govor iako su aktivisti na kampusu i izvan njega vršili pritisak na sveučilište da ga otkaže. Politika slobode govora na Sveučilištu u Chicagu također služi kao model drugim sveučilištima.
Kad se jedan kampus ili organizacija suprotstavi kulturi otkazivanja, to čini razliku. Zachary Green iz Fondacije za prava pojedinca u obrazovanju, organizacije koja se zalaže za slobodu govora, primjećuje da “kad jednom škola zauzme snažan stav protiv cenzure i u korist slobode govora, to može spriječiti pokušaje uvjeravanja škole da otkaže gostovanja govornika”. Mi smo društvene životinje, a hrabrost je zarazna.
Kulturna revolucija je trajala deset godina, stoga je primamljiva pomisao da će njezina beskrvna paralela u SAD-u morati postati gora prije nego postane bolja. No, mi imamo ključnu prednost u odnosu na maoističku Kinu u tome što smo slobodno društvo. To znači da će kamo god ovaj trend krene — i koliko god dugo on trajao — to u konačnici ovisiti o nama, ali će zahtijevati od ljudi poput Macy Gray i Drewa Breesa da se zauzmu za svoja uvjerenja umjesto da pokleknu pred internetskom ruljom.
