Danas sam bio predmetom kritika na Twitteru jer sam izjavio da pravi problem u Katoličkoj crkvi nije pedofilija već homoseksualnost. Kao što statistika jasno pokazuje, velika većina grabežljivaca u svećenstvu su homoseksualci i velika većina nisu pedofili. Ista studija koja je objavila te brojke pokušala je opravdati gay svećenike tvrdeći da njihova homoseksualnost nema nikakve veze s ničim. Ali ovo je pretpostavka — i to, prema mojem mišljenju, očigledno apsurdna i nedokaziva pretpostavka — koja nije izašla iz njihove vlastite statistike.
I taj problem nadilazi seksualno zlostavljanje maloljetnika. Kao što je Rod Dreher izvijestio, a liberalne publikacije potvrdile, homoseksualnost je vrlo rašireno u modernom svećeništvu. Seksualna aktivnost između svećenika i izmeđi svećenika i sjemeništarcima nije neuobičajena. Mislim da je prilično teško razdvojiti ove činjenice od činjenice da su tinejdžerski dječaci tako često žrtve seksualnog zlostavljanja. Je li samo slučajnost da postoji toliki broj gay svećenika, štićenih od strane gay klike unutar crkve, te da istovremeno postoji hrpa svećenika koji zlostavljaju pubertetske dječake? Jesu li ove dvije stvarnosti u potpunosti odvojene jedna od druge?
Uzmite slučaj podlog kardinala McCarricka. Bio je optužen zbog vrebanja mladih dječaka. Ali većina priča koje su izašle o njemu vrte se oko njegovoh seksualnih podviga sa sjemeništarcima. Drugim riječima, odrasli muškarci. Pa opet, rečeno nam je da je činjenica o njegovoj homoseksualnosti nebitna. Kako je to moguće? Da nije homoseksualac, on ne bi zlostavljao dječake. Tko bi mogao ovo osporiti? Ne tvrdim da svi homoseksualci zlostavljaju dječaki. Ja tvrdim da samo homoseksualci zlostavljaju dječake. Ne-homoseksualca, po definiciji, ne privlače mužjaci.
Reći će mi da se u seksualnom zlostavljenju radi o “moći”, a ne o seksu, ali to je naravno smiješno. Radi se o obje stvari. Ako svi vi tražite moć nad nekim, postoje drugi načini za postizanje tog cilja bez da ih seksualno zlostavljate. Ako odaberete seks kao sredstvo, onda bi se moglo pretpostaviti da vas vaša žrtva seksualno privlači.
80% žrtava u crkci bili su muškarci. Je li tako teško vidjeti kako je tisuće dječaka moglo biti pošteđeno ovog iskustva da nije bilo toliko homoseksualaca u svećeništvu? Ili ćemo se pretvarati da su čak i heteroseksualci pokušavali dobiti uzbuđenje zlostavljanjem 15-godišnjeg dječaka? Ako je to slučaj, ja više ne znam što riječi heteroseksualac i homoseksualac znače.
Optužen sam da sam se usredotočio na ovo pitanje jer ono implicira gay osobe, dok istovremeno ignorira zlostavljanja počinjena od heteroseksualaca. To ne može biti dalje od istine. Opsežno sa pisao o epidemiji (uglavno heteroseksualnog) zlostavljanja u sustavu javnog školstva. Postoji vrlo malo interesa javnosti za ovaj problem i nisam bio u stanju proizvesti više vlastitim naporima, ali ne zbog nedostatka pokušaja. Kao što sam primijetio, vjerojatno nije dobra ideja da žena u svojim 20-tim podučava tinejdžerske dječake, isto kao što nije idealno da muškarci u svojim 20-tim podučavaju tinejdžerske djevojke. Možda nemamo uvijek izbora, ali problemi koji su svojstveni takvim aranžmanima očiti su.
Na sličan način, loša je ideja da homoseksualni muškarci žive zajedno u parohijama i sjemeništima i da blisko surađuje s tinejdžerskim dječacima. Ovo teorija koju postavljam nije homofobna. To je observacija koju prezentiram na temelju 50 godina vrijdednih podataka. Odbijanje suočavanja s tim činjenicama nije ništa drugo do moralnog kukavičluka.
