Zašto se civilizacija koja je pružila mir, stabilnost, prosperitet i nezamislive slobode svojim stanovnicima okrenula mržnji same sebe? Zašto oni koji punim plućima uživaju u plodovima Zapada također pristaju na tu mržnju?
Da bismo razumijeli ovu destruktivnu naviku uma, moramo se najprije okrenuti devetnaestom stoljeću, kada je kršćanstvo konačno i u potpunosti zamijenjeno kolektivizmom. Ljudi nisu više definirani od Boga, već od društva; tj., rečeno je da pojedinac može postići identitet samo kroz društvenu interakciju. Bez društva, nema čovječnosti.
Ta ideja pripada njemačkom filozofu Georgu Hegelu, koji je na mnogo načina otac modernog svijeta. Njegova filozofija (hegelizam), iako opsežna i teška, promijenila je Zapad.
“Samo racionalno je stvarno” sažima njegove ideje. To znači da je stvarnost racionalizacija razuma, uključujući i prirodu i povijest. Hegelovci definiraju razim na dva načina: kao beskonačan, onaj koji pripada Bogu ili kao konačan, onaj koji pripada čovjeku. Ovaj posljednja definicija uspostavlja materijalizam, kao što ga je utjelovio, na primjer, Marx, koji je sam bio hegelovac.
Postojala je i treća vrsta, antihegelovci, poput Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzchea. Oba mislioca dali su prvenstvo volji (voluntarizam), gdje je stvarnost bila manifestacija ljudske volje, što je razum učinilo nepouzdanim, ako ne i nepotrebnim. Današnji sekularizam Zapada proizlazi iz hegelizma i voluntarizma.
Dakle, zašto Zapad mrzi samog sebe? Jer sve što sprječava ili poriče ljudski razum i ljudsku volju mora biti uništeno. Najveća zapreka je prošlost Zapada, njegov korijen: kršćanstvo. Zapadno gnušanje samog sebe je mržnja onoga što stoji na putu prema “boljoj” budućnosti.
Voluntarizam vrednuje snagu i mrzi slabost. Materijalizam vrednuje razum i mrzi vjeru. Oboje izazivaju mržnju, koja je prvi korak ka samouništenju.
Povijesna kultura Zapada potvrđuje da je nemoguće za ljudski razum da bude sveobuhvatan ili da razumije cjelovitost postojanja; niti razum može dati obrazloženje za svu stvarnost. Ljudski razum može samo otkriti Boga. Nikada Ga ne može objasniti.
Što se tiče ljudske volje, to je tiranija bez vjere.
No unatoč mržnji, Zapad odbija nestati, a njegova povijesna moralnost i dalje postoji. Umjerenost, oproštenje, samopožrtvovnost, dužnost, milosrđe, hrabrost, mudrost i suosjećanje nisu izblijedili i time izazivaju mržnju — jer te vrline podsjećaju na vitalnost Zapada.
Drugim riječima, moralnost ostaje druga priroda Zapada, za koju mržnja još uvijek nije dovoljno jaka da je izbriše. Zapad je još uvijek progonjem sjećanjem da je život veći od samih potreba tijela — i još uvijek se drži na životu sablasna veličanstvenost dobrote i ljepote. Zadovoljavanje apetita ne može dati smisao životu, dok je snaga volje prazna bez duhovne svrhe. Stoga je kolektivizam šuplja zamjena za vjeru, jer će uvijek postojati pitanje ljudske duše.
Jedan pobožni hegelijanac, Max Stirner, jednom je primijetio: “Moralni ljudi obrali su najfiniju mast s religije [kršćanstvo], pojeli je i sada imaju velike probleme kako bi se riješili skrofuloze”.
To je, ukratko, Zapad. On mrzi samog sebe jer prezire svoju “skrofulozu”, koju je zaradio svojom odlukom da vjeruje kako njegova tradicionalna moralnost može othraniti civilizaciju bolju od one koja je niknula i sazrijela iz svog istinskog korijena.
Prema tome, Zapad se mrzi jer njegov materijalizam i voluntarizam nisu uspjeli. Izmislio je različite političke akrobacije, poput politike identiteta, socijalne pravde, rodne konfuzije i bezgraničnih postnacionalnih država — ali one nisu donijele ploda.
Dvije takve akrobacije proizašle su iz ideja Edwarda Saida i Willa Kymlicka. Oba muškarca, pogotovo Said, danas su temelj bilo kakvog liberalnog odgoja.
Prema tome, Said je taj koji je iznjedrio današnji trendi anti-bijelački bigotozam, kada je otvoreno izjavio da su bijelci prema svojoj prirodi tlačitelji, kolonijalisti i imperijalisti, koji su svijetu učinili dovoljno štete i da je došlo vrijeme da ih se zamijeni. Naravno, sve do svoje smrti, Said je od zapadnih sveučilišta bio dobro nagrađen za svoju retoriku mržnje, a njegova knjiga, Orientalizam, danas je dostigla status “Svetog pisma”. Konzervativci ga nikada nisu u potpunosti izazvali (osim jednog — Ibn Warraqa).
(Usputno, Said je također mrzio učenjake Frankfurtske škole, etiketiravši ih kao eurocentrične imperijaliste koje bi trebalo ismijati i zanemariti. Stoga, Frankfurtska škola je teško anti-Zapada).
Onda tu je Will Kymlicka, otac multikulturalizma, koji je sam svoja industrija. Ponovno, malo izazivan od konzervativaca jer najvjerojatnije i sami prihvaćaju pretpostavku da Zapad nema inherentnu vrijednost, osim što je ekonomska struktura koja je izgrađena da stvara profit. Kymlicka zagovara da sve više i više ljudi iz cijelog svijeta žive na Zapadu, sve dok sve kvalitete koje ga razlikuju ne nestanu.
Kymlicka naivno pretpostavlja da će Zapad nastaviti nuditi mir, stabilnost, prosperitet i nezamislive slobode za sve, iako ljudi koji žive unutar njegovih granica preziru sve što je Zapad činilo jedinstvenim ili koji nose ideje iz vlastitih kultura i povijesti koje su uspjele oblikovati jedino neuspjeh i ugnjetavanje.
Što se tiče istinskog korijena Zapada, kršćanstva, njegova tvrdnja ostaje najjača — da život ima vječno značenje. Zašto Zapad mrzi samog sebe? Tazo što je zaboravio tu istinu i sada se pokušava zadovoljiti prazninom.
