Ako danas upitate većinu mladih ljudi imaju li hobije, dobit ćete jedan od ova četiri odgovora:
1. “Ne.”
2. “Kako to misliš?”
3. “Da. Igram video igre/gledam TV/gledam filmove.”
4. “Da…” i nakon toga će zapravo navesti hobi.
Četvrti je najrjeđi.
Dan Scotti, pisac o načinu življenja na web stranici Elite Daily i milenijalac, napisao je perceptivan komad na tu temu pod nazivom: “Zašto milenijalci više nemaju hobije?”
“Nitko od mojih prijatelja nema hobije”, napisao je Scotti. A bio je dovoljno iskren da i sebe uključi u ovu prosudbu.
“S nekoliko iPhone zvučnika i pretplatom na Netflix, ja rijetko osjećam da mi nešto nedostaje. … Kao da me moderna tehnologija zavarala na mišljenje da je moj život vrlo ispunjen. Mislim, imam račune koje održavam na društvenim medijima, gledam televizijske serije u komadu i imam cijelu hrpu profila za spojak koje moram pregledati — stoga, koliko mi vremena preostaje za hobije?
On zaključuje:
“Činjenica da hobiji mogu postati stvar prošlosti jezovita je pomisao. Ne mogu iskreno reći da vjerujem kako će se hobiji poput ‘stolarstva’ ponovno pojaviti u bliskoj budućnosti. … Koliko god to izgleda žalosno starijim generacijama, mi smo istinski zainteresirani za Instagram, Twitter i ostale proizvode digitalnog doba.”
Jasno, ne morate biti član “starijih generacija” kako bi pomislili da je ovo žalosno.
Evo zašto:
Postoji ogromna razlika između aktivnosti i pasivnosti, između stvaranja i gledanja, između rada i zabave.
Ne okomljavam se na milenijalce. Ovaj problem nije ništa novo. 1984., Neil Postman napisao je knjigu čiji je naslov glasio: “Zabavljajući sebe do smrti” (Amusing Ourselves to Death). Ona je relevantna u današnje vrijeme isto kao što je to bila i 1984.
Dakle, pitanje je što, ako išta, možemo učiniti u vezi toga?
Roditelji moraju kultivirati hobije ili, ako želite, strasti u svom djetetu. Jedina strast koju većina roditelja srednje i više klase kultivira u svojoj djeci je dobivanje dobrih ocjena kako bi mogli upisati prestižni koledž. Ali to je pogrešno. Ako je najvažnija strast koju kultivirate u svom djetetu dobivanje dobrih ocjena, što će biti djetetova najvažnija strast nakon što napusti školu — drugim riječima, sljedećih 70 godina njegovog života?
Škole su saučesnici u tome. Dodajući sve više sati domaće zadaće tijekom godina (čime se nije postiglo ništa; ako su online komunikacije indikativne, većina učenika danas izlazi iz srednjih škola daleko manje obrazovana i sposobna u osnovnim vještinama nego što je to bilo prije nekoliko desetljeća), one lišavaju djecu vremena za razvijanje hobija. Nakon sati domaće zadaće, roditelji razumljivo žele dopustiti svojem djetetu da se odmori. A koji je prikladniji način odmora od gledanja zaslona — bilo smartphonea, kompjuterskog ekrana ili velikog ekrana.
Na koji način roditelji mogu kultivirati interese, hobije i strasti u svom djetetu? Najvažnije, mogu ograničiti vrijeme koje će provoditi ispred ekrana. Što ranije u životu, to bolje. Onda će dijete morati osmisliti što učiniti s vremenom koje bi inače proveo ispred ekrana.
Ako mogu ponuditi osobni primjer, kad sam bio u osmom razredu, odbijao sam raditi bilo kakvu domaću zadaću. Moja majka je bila sigurna — bez pretjerivanja — da ću završiti u zatvoru. Ali dok me moji roditelji nisu mogli prisiliti da napravim zadaću, mogli su mi ograničiti gledanje televizije: jedan sat po noći. Zato su se pitali, što ću raditi ostatak sati nakon škole?
Samo kao rezultat te dileme, nastala je ideja da naučim svirati glazbeni instrument (moj stariji brat, koji je radio sve svoje zadaće, nikada nije učio glazbeni instrument). Zahvaljujući toj odluci, nauči osam čitati glazbu, zaljubio sam se u klasičnu glazbu, naučio čitati orkestralne partiture i tijekom posljednjih 25 godina, redovito dirigirati orkestrima (uključujući dva prošlogodišnja nastupa u koncertnoj dvorani Walt Disney u Los Angelesu). Sve zahvaljujući malo televizije i malo zadaće u osmom razredu.
Umjesto da radim domaće zadaće ili gledam televiziju, također sam počeo čitati — novine, ozbiljne časopise i knjige — što mi je ostala doživotna strast. Mogao bih dodati da među mojim vršnjacima, koji su provodili svoje slobodno vrijeme učeći za testove i radili svoje domaće zadaće, mnogi nisu zavoljeli čitanje. Zašto? Jer su čitali isključivo zbog škole i ocjena umjesto iz ljubavi za učenje.
Tehnologija, prekomjerne zadaće i smrt Boga, religije i ljubavi prema domovini — sve to je ostavilo jednu generaciju lišenu strasti mimo zabave i dobivanja dobrih ocjena.
Roditelji se moraju zapitati da li ih ovo zabrinjava. I ako je odgovor potvrdan, odlučite nešto učiniti u vezi toga — najprije pitajući sebe što doista žele za svoje dijete.
