Bivši visoki dužnosnik Katoličke crkve, nadbiskup Carlo Maria Viganò, tvrdi da je papa Franjo osobno pomogao zataškati zlostavljanja degeneričnog predatora, kardinala McCarricka. Vigano si je dao oduška na 11 stranica izvještaja, a kao razlog njegovog objavljivanja naveo je “olakšanje svoje savjesti” kako bi se mogao “predstaviti Bogu čiste savjesti”. Ono što slijedi ravno je nuklearnoj bombi bačenoj direktno na vrh čitave mreže kukavica i perverznjaka u gornjim redovima Crkve.
Vigano je prvu polovicu izvještaja posvetio optuživanju brojnih kardinala i biskupa poimence. Poseban prezir rezervirao je (s pravom) za kardinala Wuerla, koji je zataškao zlostavljanja u Pittsburgu, rekavši da Wuerl “besramno laže”. Naveo je imena čitavog niza drugih visokih dužnosnika, opisujući ih kao lažove, urotnike i devijante ili branitelje devijanata. Konačno, obrušio se na samoga papu Franju.
On tvrdi da je Franjo znao za McCarrickova zlostavljanja, ali nije poduzimao ništa protiv njega i zapravo je ukinuo sankcije koje mu je uveo prethodni papa Benedikt. Vigano kaže da je osobno razgovarao s Franjom o McCarricku, a opet, Franjo je svejedno držao McCarricka instaliranog kao javnu i moćnu figuru Crkve. U Viganovoj verziji, Franjo je poduzeo korake protiv Carricka tek kad su njegovi zločini postali poznati javnosti. Vigano je pozvao Franju da “pruži dobar primjer” i podnese ostavku sa svoje dužnosti.
U nekoliko dana od kad su se pojavile ove zapanjujuće optužbe, javila se osoba spomenuta u Viganovom pismu i potvrdila njegove tvrdnje. Također, Nacionalni katolički registar potvrdio je da je Benedikt znao o McCarrickovim nedjelima i uveo sankcije protiv njega. Nadalje, kardinal Burke i biskup u Teksasu kategorizirali su optužbe kao vjerodostojne i pozvli na temeljitu istragu.
S druge strane, nevjerojatno, papa Franjo odlučio je uopće ne uzvratiti na ove navode. U rastrojenoj izjavi, proglasio je da “neće reći niti riječi o tome”. Zapravo je savjetovao javnost da sama “izvuče zaključke” i “napravi vlastitu prosudbu”.
Nekoliko točaka o svemu tome:
1) Ne postoji laskavi način da se protumači negiranje papa Franje. Ili je kriv kao grijeh ili ima toliko nadmenosti i oholosti u svom srcu da misli kako nikome nije dužan dati objašnjenje. Pretpostavljam da je treća mogućnost ta da je čovjek u potpunosti posenilio. Ali tako dugo dok vatikanski liječnici ne posvjedoče tu opciju, ostaje nam odabir između prve dvije mogućnosti ili obje.
Što god bila istina, Franjin odgovor je sramotan. Katolički vjernici širom svijeta već su bili duboko uznemireni dok su promatrali kako njihova voljena Crkva stenje i posrće pod teretom kukavičluka, razvratnosti i korupcije. Sada kad je i papa upleten u cijelu priču, mnogi katolici našli su se na rubu očaja. Suočen s takvom boli i skandalom, Franjo nije ponudio ništa osim samodopadnosti. To je sramotno.
Pontifeks nema problema pontificirati o “rigidnim” mladim katolicima koji su isuviše otrodoksni za njegov okus. Nema problema s ismijavanjem katolika koji ozbiljno uzimaju crkveno učenje o kontroli rađanja, optužujući ih za množenje “poput zečeva”. Nema čak ni problema s izokretanjem tisućljetnog crkvenog učenja i diktatima samog Boga kada je riječ o pitanjima poput smrtne kazne. Ali najednom postaje sramežljiv kada se postavlja jednostavno pitanje o njegovom vlastitom ponašanju?
Pa, moramo napomenuti da Franjina tišina nije bez presedana. Kad su mu četvorica kardinala poslala pismo u kojem su izrazili “veliku zabrinutost” oko njegovih učenja u Amoris Laetitia, tražeći od njega odgovor na pet jednostavnih pitanja kako bi se razjasnila zbunjenost kreirana dokumentom, Franjo ih je ignorirao. Do dana današnjeg se nije udostojio odgovoriti na pitanja. Ovo je Franjin dugo uspostavljeni modus operandi: napravi kaos i posij pomutnju, a nakon toga arogantno odbij išta pojasniti.
2) Ukoliko su navodi istiniti, papa Franjo mora podnijeti ostavku. Nedostajalo bi mu moralnog kapaciteta da vodi lokalnu župu u Sjevernoj Dakoti, a kamoli čitavu Crkvu. Ako ne podnese ostavku, mora biti izguran s pozicije. Svaki dobar biskup, svaki dobar svećenik i svaka dobar katolički laik morao bi poslati poruku da neće tolerirati takve zlouporabe nikome — čak ni papi. Pogotovo ne papi.
3) Ali to podiže središnje pitanje: jesu li navodi istiniti? Svakako su vjerodostojni, budući da dolaze iz pouzdanih i dobro obavještenih izvora, a također su prilični detaljni i dokumentirani. Potkrijepljeni su barem jednim svjedokom, a aspekte priče očigledno je potvrdio sam Benedikt. Mnogi implicirani ljudi su poznate kukavice i lažovi, pa bi Vigano naizgled imao prednost u “on je rekao/oni su rekli” debati. Viganova priča također zvuči razumno i uklapa se u cijelu slagalicu. Ovi čimbenici ne uklanjaju sve sumnje, ali uklanjaju značajan dio.
Kako bi u potpunosti potvrdili Viganove tvrdnje ili ih u potpunosti opovrgnuli, trebaju se dogoditi slijedeće stvari: 1) Svi dokumenti, pisma i dopisi koje je Vigano spomenuo u svom izvještaju, za koje tvrdi da će potvrditi njegove navode, moraju biti pušteni u javnost. 2) Svaka osoba u vatikanskoj hijerarhiji s bilo kakvim poznavanjem situacije mora istupiti i progovoriti. 3) Potrebno je sprovesti punu istragu. 4) Papa Franjo mora osobno odgovoriti na te optužbe, a ne putem izjava vatikanskih odvjetnika.
Ako niti jedna od ovih mjera ne bude poduzeta, katolički vjernici neće imati drugog izbora osim pretpostaviti da je zataškavanje u tijeku i da Franjo aktivno sudjeluje u njemu. Neće im ostaviti drugu opciju. Papa Franji ne smije se više davati povlastica sumnje. Ako dozvoljava da sumnja raste, tada će ići u korist Vigana. Vrijeme slijepog prihvaćanja je završilo. Ljudi na samom vrhu hijerarhije moraju se poniziti. Moraju se objasniti. Oni nisu bogovi. Oni su Božji sluge. Sada je vrijeme da se tako i ponašaju.
Papa Franjo jednom je potaknuo kršćane da “odgovaraju za sebe”. Sada ja potičem njega da učini isto. A vremena za gubljenje nema.
