Moralni krajolik američkog samorazumijevanja često se svodi na nekoliko lako prepoznatljivih orijentira: ropstvo i abolicija, Jim Crow i pokret za građanska prava, Drugi svjetski rat i holokaust. Svaki diktator s kojim se suočavamo uspoređuje se s Hitlerom, a gotovo svaka domaća kontroverza pokušava se ugurati u dobro poznati povijesni kalup. (Fijasko Trumpove administracije s odvajanjem djece na granici je možda bio strašan, ali nije ništa u usporedbi s Treblinkom.)
Ovo je, naravno, stara tužaljka. A osim što moramo raditi bolji posao u učenju povijesti, nisam siguran na koji način bismo mogli riješiti problem. Ono što mi je još zanimljivije su slučajevi u kojima se ne odlučujemo koristiti ovaj moralni stenogram.
Ne tako davno, Sjeverna Koreja, policijska država, ubila je na stotine tisuća vlastitih građana. Ali generacije ljudi koje su odgojene da vjeruju kako je “nikad više” bila trajna lekcija holokausta, zapravo su rekli: “Pa, možda još jednom”. Nismo imali apetit za vođenje rata.
Ili razmotrite činjenicu da je Jim Crow živ i zdrav — i živi u Kini.
Američki Jim Crow sustav građanstva drugog reda s pravo je upamćen kao naša verzija apartheida: rasističkog skupa zakona dizajniranih u svrhu dehumanizacije i marginalizacije afričkih Amerikanaca u ime bijele supremacije. Ali, to je također bio i oblik ekonomske regulacije namijenjene da spriječi crnce od punog sudjelovanja na tržištu rada i da štiti tvrtke od navodne strašne prijetnje povećanja nadnica. Takav etatistička vrsta ortačkog kapitalizma ne umanjuje moralne strahote Jim Crowa, ali ih pomaže staviti u kontekst.
U Kini postoji sustavna diskriminacija prema ne-Han Kinezima. Etničkim manjinama — oko 10 posto kineske populacije — rutinski se odbija pristup elitnim sveučilištima i urbanim tržištima rada u ime Hanove supremacije. U kineskom sustavu unutrarnjih putovnica, mnogim ne-Hanovima nije čak dozvoljeno potražiti posao izvan njihovih ruralnih pokrajina. Tibetanskim i ujgurskim građanima često se zabranjuje koristite kineske hotele.
Ne samo da Kina ima svoju verziju Jim Crowa, ona također ima svoju verziju ropstva. Prema svom sustavu zatvorske radne snage, laogai (“reforma kroz rad”), milijuni robova proizvode sve vrste “Made in China” robe, pa čak i snabdijevaju organima mnoge operacije presađivanja u Kini.
Ostale ideje koje izazivaju bijes (“kulturno prisvajanje”, “kulturni genocid”, “okupacija”, “ksenofobija”) privlače puno manje pažnje u Srednjem kraljevstvu (sinonim za Kinu – op. a.) nego je to slučaj na drugim mjestima. Han istodobno brišu kulture manjina dok ih svode na kič za kineske turiste. Mongoli danas čine manje od 20 posto stanovništva Unutarnje Mongolije. Manjinski jezici se ne uče u mnogim školama na mjestima poput Tibeta.
U Americi, sve više čujemo da je provođenje naših imigracijskih zakona neka nova vrsta zločina mržnje. Ali mi svake godine kujemo 700.000 novih građana. U međuvremenu, u Kini je gotovo nemoguće postati kineskim građaninom ukoliko niste rođeni od kineskih roditelja. Popis stanovništva iz 2010. godine pronašao je samo 1.448 naturaliziranih građana. (Da, ukupno, ne samo za 2010. godinu.)
Prošli mjesec, Ujedinjeni narodi izvijestili su da Kina drži milijune muslimanskih Ujgura u rasprostranjenim gulazima “protu-ekstremističkih centara” i “reeddukacijskih kampova za političku i kulturnu indoktrinaciju”. Zatvorenici se prisiljavaju zakleti na vjernost kineskom lideru Xi Jinpingu. Zabrane muslimanske odjeće i dugih brada postaju sve češće. Mnogo od tih stvari je ovdje u Americi prošlo nezapaženo, bez sumnje dijelom iz razloga što mnogi odbijaju biti ometani od svog stalnog motrenja na islamofobiju ovdje.
Ja ovdje ne nudim nikakve političke recepte. Niti govorim da trebamo odvratiti pozornost od naših problema samo zbog toga što su kineski mnogo gori. Ali čini se kao da se najnevoljkije pozivamo na naše moralne zvjezde vodilje kada je njihova primjena najpotrebnija.
