Ovaj tjedan, bivši astronaut Scott Kelly uvalio se u probleme s političkom ljevicom. Kako? U pokušaju oplakivanja republikanskog slavlja zbog potvrđivanja suca Bretta Kavanaugha na Vrhovni sud, Kelly je tweetao: “Jedan od najvećih vođa suvremenog doba, Winston Churchill, je rekao: ‘U pobjedi, velikodušnost’. Pretpostavljam da su ti dani gotovi.”
Ovaj tweet je postao problematičan. I ne samo zato što je bio previše pomirljivog tona prema republikancima. Nego zato što je citirao Winstona Churchilla.
Doista, Kelly se ubrzo nakon objave ispričao svojoj lijevoj bazi obožavatelja, tweetajući:
Nisam nikog želio uvrijediti citirajući Churchilla. Moje isprike. Pokušat ću se i dalje školovati o njegovim zločinima, rasističkim pogledima koje osobno ne podržavam. Želio sam istaknuti da se svi moramo okupiti kao jedna nacija. Svi mi smo Amerikanci. To bi trebalo prevladati partizansku politiku.
No, naravno, ne možemo se okupiti kao jedna nacija tako dugo dok se bavimo glupim vježbanjem nemilosrdnog napadanja naše civilizacijske povijesti. Razgovori u dobroj vjeri o američkoj povijesti prepoznaju višestruku moralnu prirodu ljudskog postojanja: činjenica da je George Washington bio robovlasnik ne osporava njegov status oca ove zemlje; činjenica da je Abraham Lincoln proveo veći dio svoje karijere zagovarajući kolonizaciju crnih Amerikanaca u Africi, radije nego punu integraciju u američki život, ne briše Lincolnovu ulogu kao Velikog Emancipatora. Ljudska bića su produkti njihovog vremena — i ona su sposobna držati ona stajališta koja rezoniraju kroz stoljeća i predrasuda njihovog vlastitog doba. Nesumnjivo je, da će stoljeće od sada, malo ljudi obzirno gledati na stavove o različitim pitanjima čak i onih najslobodoumnijih Amerikanaca.
Ali proces civilizacijskog razvoja zahtijeva od nas da odvojimo žito od kukolja — i da slavimo žito.
Uzmite Churchilla. Churchill je bio čovjek poput buldoga, tvrdoglav i razdražljiv; sipao je rasni prezir prema različitim skupinama, od Indijaca do sudanskih i azijskih plemena. Ali njegovi rasni komentari izvučeni su iz konteksta kako bi oblatili postignuća tijekom njegove karijere. Na primjer, Churchillovi kritičari optužili su ga zbog sankcioniranja upotrebe otrovnih plinova protiv azijskih plemena (usput su u potpunosti zanemarili spomenuti da je govorio o suzavcu, a ne o smrtonosnom otrovnom plinu, kojeg je koristio kako bi se smanjile žrtve); optužuju ga za pogoršavanje gladi u Bengalu (oni odbijaju priznati mnogobrojne pokušaje njegove vlade da ublaži tu glad). Lakše je pogrešno okarakterizirati Churchillove akcije ukazujući na njegove netrpeljive komentare nego analizirati njegove postupke unatoč tim komentarima.
No, u pogledu mnogih na ljevici, jedna mrvica grijeha dovoljna je da ispere cijeli životni vijek heroizma. Churchill je govorio loše stvari o ljudima; to je očito važnije od činjenice da je uspješno predvodio Veliku Britaniju kroz najopasnije vrijeme u njezinoj povijesti, vodeći tu malu otočku naciju ne samo kroz Dunkirk i bitku za Britaniju, već se usamljen boreći protiv sve većeg tsunamija Hitlerovske moći.
Rat koji se vodi protiv povijesti Zapada nije samo razlika u mišljenju, koji se može izgladiti s nekoliko riječi o dvostranačju. Amerika je trenutačno podijeljena između dvije skupine: oni koji vjeruju da su Amerika i Zapad u osnovi dobri i vrijedni borbe, usprkos mnoštvu povijesnih mana; i oni koji vjeruju da su Amerika i Zapad u osnovi zli i rasistički, preplavljeni neravnotežama u strukturalnoj moći. Kuća koja je međusobno podijeljena ne može opstati; oni kojima je stalo do njihovih domova ne mogu proglasiti jedinstvo s palikućama.
Ne može biti politički ujedinjujućih trenutaka s harpijama koje izokreću povijest — harpijama koje bi danas govorile njemački da nije bilo Churchilla. Svatko tko inzistira na uklanjanju ostavštine dobra na Zapadu u korist ciničnog razmetanja o jedinstvenim zločinima Zapada ne može biti uključen u poziv za nacionalni sklad.
