WALSH: Dragi članovi pokreta za pobačaj, prestanite nam nametati svoju religiju

Matt Walsh

Screenshot: YouTube/NBC News

Nisam namjeravao provesti još jedan dan odgovarajući na polupečeni križarski rat pro-pobačajne Tomi Lahren. No, tada je ujutro otišla na Fox i tvrdila da bi preokretanje odluke Roe v. Wade bio “vjerski pravosudni aktivizam”. Njezina odluka da vitla ovom praznom, ali popularnom ljevičarskom razgovornom točkom, daje mi priliku da opišem zašto je ona takva. Bilo bi nemarno od mene da ne iskoristim ovu prednost.

Postoji, opet, nekoliko razina pogrešnosti za analizu. Pokušat ću se pozabaviti svima:

1) Nije pravosudni aktivizam, a još manje vjerski pravosudni aktivizam, ako se preokrene pravosudni aktivizam. Glavni pravni argument protiv Roe nije taj da je pobačaj moralna travestija — iako je to jedan od argumenata — nego da je to ustavna travestija. Vrhovni sud našao je u Ustavu da je pobačaj pravo, iako se pobačaj ne spominje nigdje u dokumentu, niti su njegovi kreatori dali bilo kakav nagovještaj da su u umu imali prenatalni umor kada su ga pisali. Sud je prepoznao ovu prepreku, tako da je zaključio da pravo na pobačaj dolazi iz prava na privatnost koju možemo naći u 14. amandmanu. Jedini problem je, naravno, taj da 14. amandman ne govori ništa o pravu na privatnost. Izraz “pravo na privatnost” ne spominje se ne nigdje u Povelji o pravima. Čak i da je to slučaj, trebali bi uzeti galaktički logički skok kako bi iz “imam pravo na privatnost” došli do “imam pravo da izravno ubijem ovaj biološki ljudski život”.

Dakle, Sud je utemeljio svoje pravo na pobačaj, koji nije specifiran, na drugom pravu koje nije specificirano i koje se, čak i da je specificirano, još uvijek ne bi logički moglo primijeniti na pobačaj. To je razlog za preokretanje Roe: jer je to pravna odluka koju samo neuki, pijani ili oni s ozbiljnim potresom mozga mogu smatrati razumnom ili opravdanom. Čak i ako ste pro-pobačaja — pogotovo oni koji tvrde da su “ustavobranitelji” i pro-pobačaja — trebali bi se suprotstaviti Roe i pozvati na njegovo obaranje na temelju činjenice da je to bila fantastično loša odluka donesena od ljudi koji su “našli” pobačaj u Ustavu jer su mislili, osobno, da se trebao nalaziti tamo.

2) Kao što je Michael Knowles istaknuo, mnoge velike ljudske borbe i pobjede u američkoj povijesti bile su motivirane, od strane mnogih ljudi koji su se za njih borili, kršćanskim uvjerenjima. Da li legitimnost ukidanja ropstva, na neki način, potkopava činjenica da je velika većina abolicionista bila kršćanske vjere? Treba li velečasni Martin Luther King Jr. biti ukoren zbog “guranja religije” zemlji? Trebaju li se oni koji su se borili za rušenje nacizma i komunizma ispričati zbog izražavanja kršćanskog karaktera u svojim motivacijama? Ili prepoznajemo da su, iako motivirani kršćanstvom, njihovi ciljevi i rezultati bili humanitarni i demokratski?

3) Stavljajući po stranu individualne motivacije svakog pro-život pojedinca (za kojeg postoji podjednaka vjerojatnost da je ortodoksni Židov ili kršćanin), prava poanta je da pozicija pro-života samo po sebi nije utemeljena na kršćanskom učenju. Ona je dosljedna kršćanskoj teologiji. Čak je i neophodna kršćanskoj teologiji. Ali nije potrebno biti kršćanin da budeš pro-života, a vlada ne mora biti kršćanska teokracija kako bi stavila ubijanje nerođenih ljudskih bića van zakona.

Ljudi pro-života daju dvije osnovne tvrdnje. Prva je znanstvena: nerođeno ljudsko biće je ljudsko biće. Druga je moralna: prema ljudskom biću trebalo bi se odnositi s dostojanstvom i poštovanjem. Kao kršćanin, ja sam vrlo polaskan da ljevica želi dostojanstvo i poštovanje opisati kao zaštićeni izum kršćanske teologije. Ali kršćani nemaju pravo na svojatanje uvjerenja da ljudski život ima vrijednost, a s time i prava. Međutim, to uvjerenje je utemeljeno na nematerijalističkom pogledu na život. Ne morate biti kršćanin da budete pro-život, ali ne vidim kako možete biti pro-život ako ne prihvaćate da je ljudski život sveta kreacija Svetog Boga.

Je li to ono što se podrazumijeva pod “guranjem religije”? Ako je tako, onda je cijela doktrina ljudskih prava teokratska i trebala bi se ukinuti. Temelje naše zemlje, koji nisu nužno kršćanski, ali su nužno teistički, trebalo bi iskopati s korijenom i baciti u spalionicu. Povelja o pravima — koje ne može postojati bez ljudskih prava, koje ne može postojati bez intrinzične ljudske vrijednosti, koje ne može postojati bez Boga ili barem nekakvog boga — mora biti odbačena. Ali onda također mora biti odbačeno i “pravo na pobačaj”. Čini se da ne možete diskvalificirati argument protiv legalizacije pobačaja bez da diskvalificirate argument za. Međutim, možete diskvalificirati argument za bez da diskvalificirate argument protiv, na temelju činjenice da ljudska prava postoje, ali da ubijanje djece ne spada i ne može spadati pod taj kišobran.

4) Dakle, tko onda radi religijski slučaj ovdje? Slučaj pro-života utemeljen je na biološkoj znanosti i moralnom zakonu shvatljivom svakoj racionalnoj osobi. Slučaj pro-pobačaja temeljen je na kultnoj dogmi i moralnom zakonu koji je shvatljiv jedino sljedbenicina Nietzschea, sotonistima i Tomi Lahren.

Pro-pobačaj ljudi vjeruju da biološki ljudska osoba nije osoba, već je samo djelomično osoba ili je potencijalna osoba ili je polu-osoba, i da njezin status ovisi o željama i osjećajima njegove majke. Postoji mnogo znanstvenih dokaza koji pobijaju ovo gledište, a niti jedan koji ga podržava. Pa ipak, ljudi pro-pobačaja drže ga se isključivo na temelju vjere. Možda je istina da kršćanin zbog kršćanstva vjeruje kako je nerođena beba osoba. Također je istina da se biološka stvarnost slučaja slučajno podudara s njegovim kršćanskim vjerovanjima. Biološka stvarnost se ne podudara s vjerom pro-pobačaja. Iz toga razloga biologija mora biti odbačena. Ostaje samo njegova vjera.

Zagovornici pro-pobačaja također vjeruju da ubijanje bespomoćnih može biti moralno prihvatljivo u tri slučaja: Prvi, da stvara neugodnost. Drugi, da nije još rođeno. I treći, da je biološko dijete osobe koja ga ubija. Dok tradicionalna moralnost nalazi da je ubojstvo grozno, a da je ubojstvo vlastitog djeteta najveća grozota od svih, moralnost pro-pobačaj ekipe nalazi da su sva ubojstva grozna osim ubojstva vlastitog djeteta. I opet, ja to mogu nazvati samo vjerskim uvjerenjem. Sigurno nije logično. A ne mogu ga nazvati ni razumnim.

Sada počinjemo shvaćati zašto pokret za pobačaj želi da prestanemo “gurati svoju vjeru”. Jer su oni odlučni u guranju svoje i ne žele konkurenciju.