WALSH: Skoro svaki film sa superjunacima je grozan i vrijeme je da polaznici kina shvate tu činjenicu

Matt Walsh

Warner Bros.

“Aquaman” će za dva tjedna početi igrati u kinima. To je super jer je prošlo skoro 30 sekundi od objavljivanja posljednjeg filma sa superjunakom. Ne možemo očekivati da ćemo čekati tako dugo. Amerikanci očito osjećaju neutaživu žeđ za filmovima o superjunacima, unatoč činjenici da su svi oni isti i prvenstveno postoje kako bi prodavali proizvode koji idu uz njih. Ti filmovi su u osnovi 95-minutne Mattel reklame, samo s manje zapleta i lošijom glumom.

Prilično sam velikodušan kad kažem “s manje zapleta”, jer ta izjava podrazumijeva postojanje barem nekakvog zapleta. Devedesetih godina, filmovi sa superjunacima bili su samo siromašni što se tiče zapleta. U današnje vrijeme, filmovi o superjunacima su bez imalo zapleta. Pojava franšiznog filma i “građenja svijeta” pretvorila je svaki film u postavu za sljedeći film, koji je i sam postava za sljedeći i tako dalje i tako dalje u beskonačni ponor. Nikad se ništa ne može dogoditi. Nema značajnog napretka, konačne rezolucije, stvarne pobjede ili poraza. Mogli biste isto tako platiti 18 dolara za gledanje Iron Mana kako dva sata igra solitaire. Na kraju ispada ista stvar.

Za deset tisuća godina, dok sljedeći nastavak sage o Avengersima bude pušten na zaslone koje ćemo svi imati trajno implantirane u našim očnim jabučicama, filozofi će raspravljati jesu li te franšize superjunaka uopće imale početak. Mogli bi doći do zaključka da nije bilo primarnog pokretača, prauzroka u Marvelovom i DC-jevom svemiru. Ti filmovi su oduvijek postojali, govorili iste priče, s potpuno istim glumcima, od prije početka samog vremena.

Nemojte me krivo shvatiti. Ja ne mrzim superjunake. Nemam ništa protiv fantastične priče o muškarcu u gumenom odjelu koju se bori protiv loših momaka, koji se, bez obzira na otprilike 20 milijuna verzija priče, još uvijek nisu dosjetili jednostavno došetati do svojih neprijatelja i upucati ih direktno u lice. Nisam stručnjak za Marvel ili DC mitologiju, ali prilično sam siguran da bi metak u lice otpremio gotovo sve junake u bilo kojem svemiru. Osim, naravno, Supermena koji je u osnovi samo deus ex machina s plaštom.

U svakom slučaju, kao što sam rekao, ja ne mrzim te filmove. Samo shvaćam da su bezukusni, prazni i glupi i ne trebam si ih ubrizgati ravno u svoje vene. Čini se da sam rođen bez one praznine u svojoj duši, praznine veličine superjunaka, koju može ispuniti samo beskonačni niz filmova o strip junacima. Možda sam posjedovao takvu prazninu kad sam imao 12 godina, ali se od tog vremena ona zatvorila. Ako imam nezasitan apetit za bilo kakav film u ovim poznim godinama, to bi bio žanr gdje Liam Neeson glumi prosjedog, bivšeg FBI agenta/ubojicu koji mora vratiti/osvetiti kidnapiranog/ubijenog člana obitelji.

Usput, uskoro dolazi film pod nazivom “Cold Pursuit” u kojem Neeson glumi osvetoljubivog vozača snježne ralice koji se “transformira iz običnog čovjeka u vještog ubojicu dok se sprema uništiti kartel” koji mu je ubio sina (da, ozbiljan sam). Pohodit ću kino na dan otvaranja. Jesam li licemjer zbog kritiziranja stripovskih filmova dok istodobno ostajem bez daha u iščekivanju gledanja kako Liam Neeson ubija narko bosove sa snježnom ralicom? Ne, ne mislim da je tako. Kao što Pismo govori: kad postanem muškarcem, odlažem dječje stvari sa strane i mijenjam ih s filmovima osvete Liama Neesona.

Što god osjećali o ovoj temi, čak i ako trčite vidjeti svaki novi stripovski film u očajnoj nadi da će se u jednom od njih dogoditi nešto novo, možete li se bar složiti da su studiji sada službeno iscrpili zalihu interesantnih ili vjerodostojnih superjunaka? Ne biste li priznali da je vrijeme da Hollywood prestane iskopavati nove likove i možda čak smanjiti (drastično) broj filmova s postojećim? Ne biste li priznali da bi trebao uvesti moratorij na sve filmove sa superjunacima idućih deset godina dok se Hollywood napokon ne uvjeri da je moguće ispričati priču koja ne uključuje kostimirane borce protiv zločina?

Ako će to vrijeme ikad doći, mi smo ovdje. U ludoj utrci izrade filmova iz svakog superjunaka koji je ikad krasio stranice dječjih stripova, Hollywood je dotaknuo dno. U biti još gore od dna. Potonuo je ispod razine mora, što nas i dovodi do Aquamana. Oni su zapravo napravili cjelovečernji film o liku po imenu Aquaman. On živi u oceanu, jaše delfina (pretpostavljam) i nosi čarobni trident. On je upravo lik kakvog bi osmogodišnji dječak mogao izmisliti u glavi tijekom sata matematike, črčkajući ga na marginama svog udžbenika.

On nije glup poput Supermana, ali zauzima vlastito mjesto u toj utrci. Batman nije baš genijalac, ali barem posjeduje patos. Nije slučajnost što on zauzima središnji dio jedinih interesantnih filmova o superjunacima koji su ikada napravljeni. S druge strane, Aquaman je unatoč odličnim recenzijama kritičara, koji su standardno apsurdno darežljivi u svojim ocjenama stripovskih filmova, predodređen biti besmisleni, beživotni, smiješni-ali-ne-šarmantni-način gomilanje love rukovoditelja studija, za koje sam siguran da se nisu zamarali s čitanjem scenarija jer, zaista, koliko dobar može biti film o mišićavom ribljem čovjeku koji živi u Spužva Bobovom ananasu ispod mora? To je stvar koja je jednostavno napravljena za eksploatiranje tržišta. A tržište je to koje, priznajem, mora napokon postati malo razboritije. Kino ulaznice su, uostalom, skupe. A filmovi sa superjunacima su napokon preskočili morskog psa. Igra riječi je i više nego namjerna.